.

Koliko još Mahira treba da se dogodi?

06 Siječanj 2016

Posljednjih dana svjedoci smo mnogobrojnim natpisima o tragičnoj smrti 14-godišnjeg dječaka Mahira Rakovca iz Sarajeva koji je uzeo svoj život bacivši se sa 8. kata zgrade u kojoj je živio.

 

Digla se neviđena buka, hajka i stampedo kada se otkrilo da se dječak na taj čin odlučio, jer je bio žrtva maloljetničkog nasilja u školama. Roditelji se pitaju: Gdje živimo? Gdje šaljemo djecu? Šta djeca rade u školama?

Škola je po svojoj definiciji OBRAZOVNO ODGOJNA INSTITUCIJA. Iako se riječ odgojna izgubilo negdje u silnom manjku brige ljudi koji rade u prosvjeti. Djeca se uče, svi smo svjedoci, trivijalnim i nebitnim stvarima iz predmeta koji im nikada neće trebati u životu, a ne uče se postati pravi, kulturni i pošteni ljudi. Današnje obrazovno odgojne institucije su sve samo ne odgojne, a i o tome koliko su obrazovne dalo bi se pozabaviti. Profesori, nastavnici i pedagozi jednostavno odrađuju svoj posao isključivo profesionalno odrađujući svoje gradivo, ne zabavljajući se i ne razmišljajući o problemima svojih učenika od 10, 12 ili Mahirovih 14 godina. Zar je stvarno moguće da nijedan djelatnik u školi nije primijetio i reagirao na Mahirovo zlostavljanje? Zar je stvarno moguće da djeca u školama nisu sigurnija nego na ulici? Zar je stvarno moguće da postoje bitna i nebitna djeca?

Da kadar u školama odrađuje svoj posao odgajatelja, do Mahirove smrti nikada ne bi došlo. Imate li Vi djecu gospodo nastavnici? Imate li Vi djecu gospodo pedagozi? Imate li Vi djecu gospodo ravnatelji?

Dijete nije bilo zlostavljano na nogometnom igralištu, u nekom kafiću ili parku, nego u prostorijama škola gdje je trebalo biti najsigurnije u tom periodu. Zar je bitnije djecu učiti deklinacijama iz nekog latinskog jezika, križarskim ratovima, klimi u Brazilu i amebama, ili od njih napraviti odgojene ljude koji će se znati ponašate kada izađu iz te institucije. Ako je to jedino važno, ja svoje dijete ne mislim školovati tu.

Roditelji su temelj za odgoj, ali roditelji ne mogu sami. Roditelji ne mogu znati što se sa njihovim djetetom događa dok je u školi. Tu odgovornost ste prihvatili Vi gospodo djelatnici škole. Vi ste prihvatili odgovornost za ponašanje djece koja borave kod vas. I zato, koliko još ovakvih slučajeva treba da se dogodi da shvatite da škola treba, jeste i mora biti nešto više od svega onoga što vi tražite!? Zar nije došlo vrijeme da se u osnovne škole uvede predmet ODGOJ? Zar takav predmet nije važniji od bilo čega drugoga? Zar to nije osnova školovanja? I koliko još Mahira je među našom djecom i krije se, jer su zlostavljani, napadani i ponižavani od strane svojih vršnjaka, djece zaštićene vrste, djece sa moćnim i jakim roditeljima!? Zapitate li se gospodo sta bi bilo da se takvo što dogodi Vašem djetetu?

Vrijeme je za promjene. Mahira nitko ne može vratiti, ali možemo spriječiti ovakve nove slučajeve. Mahir nas sigurno gleda i bio bi sretan i ponosan kada bi to uspjeli, to bi bila njegova pobjeda. Škola je mjesto gdje naša djeca trebaju biti najsigurnija, a nastavnici i profesori su ti koji trebaju imati ulogu roditelja tj. odgojitelja. Danas je naše dijete sigurnije na ulici nego u školi, i zato je vrijeme da kažemo STOP.  /v.p./

 

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška
nesa