.

Javni RTV servis po uzoru na Belgijski model.

U tekstu „Zakon o Javnom RTV servisu BiH – Tri naroda, svak na svoju stranu!“ objavljenom na portalu BHRT-a ZAKON O JAVNOM RTV SERVISU BIH – TRI NARODA, SVAK NA SVOJU STRANU! autor J.K. iznosi ocjenu kako bi uspostava kanala na hrvatskom jeziku u sklopu BHRT-a, sa studijem u Mostaru, vodila „rastakanju države“, pita se je li za takav preustroj javne televizije prikladan „izraz etničko čišćenje“ te zdvaja nad “interesima onih građana BiH koji su “zaluđeni” europskom perspektivom i idejama pomislili kako je nacionalno razdvajanje stvar mračne prošlosti?”

Belgija je kolijevka europske ideje i perspektive, zemlja koja je prva krenula u eurointegracije i brisanje granica. U Belgiji, zemlji koja se po mnogočemu može uspoređivati s Bosnom i Hercegovinom, javni radiotelevizijski sustav također mora ispunjavati potrebe triju različitih kulturnih i etničkih zajednica.

Frankofoni Valonci, Flamanci koji govore nizozemski te malobrojna njemačka jezična zajednica tri su zajednice koje grade zemlju. Osim što ih dijele jezici, dijele ih i različita kultura, razmještaj u zemlji, povijesne okolnosti, kao i vjerske razlike.

U višenacionalnoj Belgiji sve tri konstitutivne zajednice imaju svaka svoj vlastiti javni radiotelevizijski sustav. Od utemeljenja 1930. postojao je javni radiosustav na nizozemskom i francuskom, koji je 1945. počeo nuditi i emisije i programe na njemačkom, iako je njemačka jezična zajednica činila jedva 0,8% stanovništva zemlje. Belgijskim saveznim vlastima bio je bitan javni radijski progam na njemačkom kako bi integrirali njemačku zajednicu i vezali ju uz Belgiju, budući da je između dva rata željela pripajanje Njemačkoj, što se i dogodilo 1940.-1944. Zastupljenost njemačkog jezika u javnom prostoru, vlastita redakcija i vijesti namijenjene njemačkoj zajednici u istočnoj Belgiji značile su puno u izgradnji identiteta belgijskih Nijemaca kao punopravnih i lojalnih građana Belgije.

Njemački govorni program emitirao se iz glavnog grada Brisela, premda gotovo svi govornici njemačkog žive 150 km istočno, uz granicu s Njemačkom. 1960. od jedne jedinstvene javne RTV ustanove nastale su dvije: valonski RTB i flamanski BRT. Kako njemačka jezična zajednica živi na istoku zemlje, u frankofonoj regiji Valoniji, u sklopu valonskog RTB-a pokrenut je 1961. poseban kanal na njemačkom za ovu malobrojnu, ali ipak konstitutivnu zajednicu. Iz RTB-a se 1977. njemački kanal izdvojio te premjestio u Eupen, glavni grad njemačke zajednice u istočnoj Belgiji, prerastavši u treći javni radiotelevizijski medij – današnji Belgischer Rundfunk.

Otkako je reformom i regionalizacijom Belgije 1984. i njemačka zajednica (svega sedamdesetak tisuća ljudi, ukupno 0,7% Belgije) dobila svoj vlastiti entitet, Belgischer Rundfunk je postao službeni medij Njemačke jezične zajednice (Deutschsprächige Gemeinschaft ili DG). Konstitutivna njemačka zajednica u Belgiji ima svoj definiran teritorij, parlament, vladu, grb, zastavu i institucije, od kojih je jedna upravo Belgischer Rundfunk (BRF).

BRF pruža jedan televizijski te dva radijska programa. Još jedan radijski program za govornike njemačkog u Briselu BRF proizvodi u suradnji s njemačkim Deutschlandradiom – ponešto sličnom Glasu Hrvatske ili Voice of America. Uz ove zemaljske radioprograme, BRF održava i nekolicinu internetskih. Ima svega 60-ak stalnih i 10-ak slobodnih suradnika. Sjedište je u Eupenu, a dva dopisništva/studija imaju i u Sankt Vithu (DG) i u Briselu.

Kako se u višenacionalnoj i naprednoj Belgiji vidi zadaća javnog RTV sustava? Vlasti DG-a kažu: „zadaća javnog emitera, ukratko, je ispunjavati potrebe stanovništva za informacijama, obrazovanjem, kulturom i zabavom. U to spada i ponuda koja odgovara ukusu ili potrebama manjine… a kako bi zadržao neovisnost, emiter mora biti javan, odnosno, financiran novcem i kontroliran od strane poreznih obveznika.“

Dakle, prvo, BRF-u je statutarna zadaća pomno pratiti politiku unutar zajednice – sva događanja i odluke njemačkih političara. Na ta naj način promiče demokraciju, transparentnost i odgovornost političara prema građanima svoje zajednice, budući da se komercijalni mediji ne bave previše politikom, a mediji na nacionalnoj razini nemaju interesa niti potrebnog iskustva za komentiranje politike u relativno maloj zajednici kao što je njemačka u Belgiji. Tri medija su usredotočeni na događanja u svojim zajednicama, pomnije ih prate i bolje razumiju te omogućuju građanima bliži i izravniji kontakt te kontrolu nad političarima. Njemačka zajednica u istočnoj Belgiji bila je poznata po pasivnosti i nezanimanju građana za politiku, što javni medij mijenja nudeći mnoge emisije i organizirajući rasprave o brojnim pitanjima i problemima koji pritišću zajednicu. Kako je medij javan i mora zastupati svu javnost i građane zajednice, mora paziti na uravnoteženo zastupanje svih strana.

Kako je njemačka jezična zajednica konstitutivna i sudjeluje u izgradnji i funkcioniranju zajedničke belgijske države, ne raspravljaju se samo uska etnička, već i nacionalna pitanjana BRF-u, što je kudikamo učinkovitije iz više razloga. Prvo, jer predstavnici zajednice u višim institucijama moraju zastupati stajalište svojih sugrađana u zajednici; drugo, jer sudionici rasprave nisu automatski obilježeni kao Nijemci kao što bi bili u raspravi na flamanskoj ili valonskoj televiziji; treće, jer raspravljaju na svom jeziku i približavaju državu građanima njemačke zajednice umjesto da je otuđuju od nje.

Nadalje, kroz smještaj njemačkog programa u Eupenu, usred teritorija Njemačke zajednice, ostvaren je izravniji dodir sa slušateljima i gledateljima: pozvani političari i građani lakše dolaze do studija, a BRF organizira i okrugle stolove, predavanja i javne rasprave, pa čak i izložbe. Omogućuje i snimanje lokalnim bendovima i glazbenim početnicima. Sve to pridonosi većoj javnoj prisutnosti građana DG-a u belgijskom javnom prostoru i ispunjavanju njihovih osnovnih potreba za obrazovanjem, kulturom, znanošću i informacijom na svom vlastitom jeziku i o svojoj vlastitoj zajednici i identitetu.

Svi gornji argumenti mogu se primijeniti na najavljeno formiranje hrvatskog kanala u sklopu BHRT-a sa sjedištem u Mostaru. Tko bi bolje razvijao demokraciju Hrvata od njih samih? Tko bi bolje njegovao i kritizirao vlastitu kulturu, povijest i jezik od njih samih? Kako bi im se bolje omogućila ravnopravna suradnja i sudjelovanje u političkom životu zemlje od pružanja javnog RTV-kanala na njihovom jeziku i kojeg doživljavaju svojim, sa studijem na području gdje su bh. Hrvati prilično zastupljeni?

Uspostavom hrvatskog javnog RTV medija novinari i novinarke te umjetnici i kritičari koji bi se zaposlili dobili bi slobodu od komercijalnih briga ili pritisaka na lokalnoj razini koji trenutno prevladavaju u malim, lokalnim privatnim ili javnim medijima bh. Hrvata. To bi vodilo transparentnijem i slobodnijem novinarskom radu za čitavu hrvatsku zajednicu u BiH, a otvorilo bi i prostor za istraživačko novinarstvo te veći nadzor medija i građana nad hrvatskim političarima. Strahovi J.K.-a s BHRT-a o „nacionalnom razdvajanju“ novinara i gašenju zajedničkih projekata, selidbi kolega i „etničkom čišćenju“ se ne moraju ostvariti.

Zašto dobar novinar Bošnjak, Srbin ili bilo koje druge pripadnosti ne bi mogao raditi slobodno za hrvatski kanal BHRT-a, služeći se hrvatskim jezikom u eteru? Zašto profesorica slavistike Srpkinja ne bi mogla ispravljati jezične i govorne greške na standardnom hrvatskom na hrvatskom kanalu? Edo Maajka bi bio sjajan glazbeni urednik ili kritičar na hrvatskom kanalu.

Strah g. J.K.-a od nodrživosti hrvatskog kanala može se otjerati činjenicom da bh. Hrvati – ogorčeni svojom neprisutnošću i nemogućnošću utjecaja na javne medije te nepokriveni njihovim signalom – uglavnom ne plaćaju RTV pristojbu. Kad bi se otklonile obe prepreke, jedan studio bi se lako mogao isfinancirati. 76,000 belgijskih Nijemaca ima jedan televizijski i tri javna radijska programa – šesterostruko više bh. Hrvata bi vjerojatno moglo isplatiti sličan aranžman.

Kanal na hrvatskom jeziku unio bi više mišljenja i perspektiva, demokratizirajući i bh. Hrvate i javni prostor Bosne i Hercegovine. Bošnjačka i srpska javnost bi saznale – a vrlo vjerojatno i hrvatska – da svi bh. Hrvati ne razmišljaju jednako i da imaju puno više od jedne ideje kako popraviti bh. društvo. Javni RTV kanal koji bi njegovao i pokazivao hrvatski jezik i kulturu drugim dvjema zajednicama doveo bi do boljeg međusobnog upoznavanja Hrvata, Srba i Bošnjaka umjesto gajenja neznanja, straha i stereotipa. Svi stanovnici BiH bi jednim klikom na daljinskom upravljaču mogli čuti i hrvatsku stranu priče. To može samo obogatiti BiH. Ispunjavanjem potrebe Hrvata za vlastitim glasom i javnim prostorom jača se njihovo povjerenje u BiH kao zajednicu ravnopravnih naroda. Osnivanjem hrvatskog kanala jača se Bosna i Hercegovina. Belgijci, koji su bili dvaput razorno okupirani od strane Njemačke (1914.-1918. i 1940.-1944.), su znali da ne mogu graditi modernu europsku zemlju ako zakidaju jednu zajednicu, bez obzira kako malu (0,7%).

Bosanskohercegovački Hrvati imaju pravo na svoj jezik, na ravnopravno sudjelovanje i uređivanje javnog prostora te na javne medije koji se bave hrvatskom zajednicom. Bh. Hrvati zaslužuju postati napredan, demokratski razvijen politički narod u kojem će vladati kultura razgovora i sloboda mišljenja. Javni RTV servis na hrvatskom jeziku ključan je preduvjet za to.

(poskok.info)

Dobrodošli u državicu mog, tvog, njenog, njegovog djetinjstva, odrastanja i življenja. Dobrodošli u državicu na čijem tlu je prolivena krv, na čijem tlu se vodila bitka za život. Dobrodošli u državicu koja je preživjela ratne sukobe, progone i mučenja. Dobrodošli u državicu koju rat nije uništio, nije porazio, nije do kraja prekinuo onu osnovnu nit, život.

Poklade, svečano razdoblje prije korizme. Razdoblje pripreme najoriginalnijih maski, organizacije karnevala, plesa, pjesme i razonode. Uvijek sam se pitala zašto, pored maske koju nosimo svaki dan, navlačimo neku novu i originalniju. Možda se ne sviđamo sebi onakvi kakvi zbilja jesmo.

Živimo li pravim vrijednostima?

Jučer smo trebali slaviti život, odnosno 7. veljače obilježava se kao Međunarodni dan života, nažalost u BiH malo tko zna za taj datum, što nije ni čudno ako uzmemo u obzir današnju kvalitetu življenja.

Kako su za maškare pale maske

Danas je u Travniku organiziran tradicionalni „Travnički karneval“.

Kolumna: Upomoć!

Ovdje se sve pozdravilo sa pameti. Grcamo u dugovima, preživljavamo uz pomoć kredita i posuđene marke. Upisujemo dug u bilježnice po obližnjim, susjednim trgovinama. Prosimo i grijemo kosti po ledenim ulicama, moleći za komad kruha.

Tko bi, osim Merlina, umio zagolicati maštu na najljepši mogući način, stihovima. I tko će se od nas vratiti godinama unatrag? Tko će praviti razliku između onoga davno, ovoga danas i onoga sutra? Tko se ne poželi vratiti u svoje djetinjstvo?

Licimjerstvo DF-a i SDP-a

Predstavnici DF-a i SDP-a predstavili su u utorak u Mostaru svoje viđenje rješenja za taj grad koje se temelji na tri načela i to na načelu jedinstvenog Grada, multietničkim izbornim jedinicama i institucionalnoj zaštiti svih naroda koji žive u Mostaru. Tim bi rješenjem, tvrde, u potpunosti bila poštovana odluka Ustavnog suda BiH.

Ponekad razmišljam o prošlosti, o spontanim, sretnim trenucima moje, sada sve udaljenije mladosti. One srednjoškolske, naivne mladosti.... Sada nema mnogo takvih trenutaka, pa im se u mašti rado vraćam.

Evo mene i čovjek sam. Ime mi poznajete svi vi koji volite pročitati moje emocije. Bijela sam zaboga, potpuno ista kao i vi koji dijelite sa mnom, ovo moje mjesto življenja. Nekada glumim damu pa navučem suknju, bilo to ona kratka ili pak ona koje se vuče po podu. I opet među nama nikakve razlike. Jedna mi upravo pade napamet.
Stranica 7 od 10

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška
nesa