Tko je uistinu bio sluga Božji Josip Stadler?

Spomen na Josipa Stadlera kao presudne i eminentne osobe iz crkvene povijesti Bosne i Hercegovine je neosporan i takoreći neoboriv s koje god strane promatrali posvemašnji mu trud na mnogobrojnim poljima njegova stvaralaštva i djelovanja. Njegov utjecaj i dandanas je nemjerljiv ljudskim crtama razmatranja i djelovanja posebice onoga dijela koji se odnosi na pastoralno polje djelovanja kao i na znanstvenom usustavljivanju a napose i naročito teološko-filozofskom doprinosu. Poniznošću karaktera kakav je bio sluga Božji Josip Stadler je osoba duboke , čvrste i nepokolebljive vjere u Gospodina a Gospodinov vinograd i posvemašnji rad na njemu shvatio je zaozbiljno prionuvši više nego očito na korjenitu reformu Crkve Hrvata Bosne i Hercegovine.

Rani život Josipa Stadlera

Josip Stadler je se rodio u Slavonskom Brodu dana 24. siječnja 1843. godine kao peto od ukupno osmero djece u skromnoj radišnoj obitelji oca Đure i majke Marije koja je djevojački potjecala iz ugledne obitelji Balošić. Već odmalena ostaje siroče kada mu u jedanaestoj godini života naprasno umiru otac i majka a za daljnju skrb i odgoj dječačića Josipa Stadlera brine se obitelj Oršić posredstvom gradonačelnika. Već tada odmalena maleni Josip je prihvatio križ siročeta uz snagu vjere i pouzdanja u Božju providnost koja ga je vodila i obranila kroz raznorazne kušnje boli i mukotrpnoga odrastanja. Osnovnoškolsku naobrazbu započeo je u rodnom gradu a gimnazijsko obrazovanje u nadbiskupijskom sirotištu naizmjenice u Požegi i Zagrebu gdje ga gotovi svi tadašnji odgojitelji i profesori primjećuju kao izrazito nadarenoga učenika s izvrsnim ocjenama i uzoritim ponašanjem. Ono što su primijetili na malenom dječaku je izrazita sklonost prema molitvi i razmatranju biblijskih ulomaka koji je maleni Josip znao naizust gotovo pa sve. U školskoj 1860./1861. godini kada pohađa Nadbiskupijsko sjemenište rađa se u Josipu spremnost za svećeničko zvanje i poslanje.

Daljnje Stadlerovo školovanje u Rimu

Njegov tadašnji sjemenišni rektor dr. Luka Petrović zapazio je kod mladog sjemeništarca Josipa Stadlera posebnu intelektualnu nadarenost i oštroumnost i predložio ga je za daljnje školovanje u Rimu i to u zavod Germanico-Hungaricum a pozitivno mišljenje o njemu kao rijetko nadarenom mladiću dao je osobno tadašnji zagrebački nadbiskup Juraj Haulik rektoru spomenutoga zavoda 1862. godine uz opasku da je mladić osim nadarenosti u naobrazbi istaknuti poliglot te mirne i ponizne naravi sa spremnošću biti poslušan u svakom segmentu rada. Josip Stadler bio je devetnaestogodišnjak kada je kao mladić došao u Rim na daljnje školovanje. Ukupno sedam godina boravio je u Rimu i to od 1862. do 1869. godine a Rim je trajno ostao upečatljiv u Stadlerovom intelektualnom radu posebice kroz duhovno-teološku formaciju. Stadler je prionuo na čitanje mističnih djela spekulativne teologije i pod utjecajem isusovaca gradio samozatajan i asketski duh bez prevelike a pogotovo nepotrebne i pompozne privlačnosti pozornosti na sebe. Njegova pobožnost naročito se očituje prema Presvetom Srcu Isusovu kome se mladi Josip utječe za vrijeme teološko-filozofskoga studija u Rimu a nastavljat će se i kasnije u /svećeničkom poslanju te pastoralnom i dušebrižničkom djelovanju . Stadler se isprva posvetio studiju filozofije a zatim teologije postigavši doktorat 1869. godine. Godinu dana prije teološkoga doktorata zaređen je za svećenika krajem svibnja 1868. godine a mladu misu je služio na blagdan Presvetoga Trojstva 7. lipnja 1868. godine u
vatikanskoj bazilici sv. Petra u Rimu.

Zagrebačko razdoblje službovanja sluge Božjega Josipa Stadlera

Nakon završenoga studija u Rimu svećenik Josip Stadler vraća se u Zagreb gdje mu povjeravaju odgovornu službu isprva suplenta i prefekta a kasnije i profesora zagrebačke bogoslovije gdje predaje religiju, psihologiju , logiku i filozofiju i ujedno biva profesorom teologije na Nadbiskupskom liceju gdje predaje pedagogiju, didaktiku i katehetiku mladim sjemeništarcima i bogoslovima. Kasnije predaje fundamentalnu dogmatsku teologiju i metafiziku . Već u dobi od svega 32. godine života svećenik Josip Stadler dobiva samostalnu katedru i biva proglašen izvanrednim profesorom a malo zatim redovitim profesorom . Dva puta je bio izabran dekanom Bogoslovnoga fakulteta . Pri kraju mandata dekana imenovan je vrhbosanskim nadbiskupom gdje se najbolje očitovala Stadlerova genijalnost i spremnost za složene organizacijske poslove. Kao odgojitelja bogoslova resio ga strog i neumoljiv karakter uperen najviše prema indolentnosti i nonšalantnosti budućih svećenika koji su olako shvatili vlastito zvanje i poslanje. Zanimljivost zagrebačkoga razdoblja djelovanja sluge Božjega Josipa Stadler je njegova želja da pristupi u Družbu Isusovu na što mu je tadašnji general reda dva puta odgovorio negativno .

U jednom članku je branio dogmu o papinoj nezabludivosti s teološke razine koji je jedan dio zagrebačkoga klera čak osporavao. Iz zagrebačkoga razdoblja najznačajnije je spomenuti spisateljsku djelatnost Josipa Stadelra kao i graditeljsku djelatnost posebice kroz podizanje Dječjega sjemeništa u Zagrebu. Josip Stadler poučen vlastitim primjerom siročeta bez oca i majke zdušno je pomagao zagrebačku siročad u školovanju i pronalasku posla nemali broj puta potvrđujući Kristovo geslo da ono što učinite najmanjima meni učiniste. Izdavačku djelatnost posebno je intenzivirao sam Stadler osnivajuči ‘’Glasnik sv. Josipa’’, mjesečni list za siromašne s moralnom i teološkom poukom. Za gradnju Dječjega sjemeništa u Zagrebu sam je prikupio većinu novčanih sredstava dokazajući se kao najveći dobrotvor sa senzibilnom dimenzijom pomaganja potrebitih u društvu.

Josip Stadler i Vrhbosanska nadbiskupija

Papa Leon XIII. bulom Ex hac augusta dana 5. srpnja 1881. godine osnovao je redovnu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini a prvi nadbiskup i metropolit proglašen je Josip Stadler a posvećen je u Rimu dana 20. studenoga 1881. godine u crkvi sv. Klementa. U siječnju 1882. godine nadbiskup Josip Stadler dolazi u Bosnu i Hercegovinu i preuzima povjerenu mu dužnost uprave nadbiskupije. Već tada nadbiskup Josip Stadler uviđa loše stanje u biskupiji posebice kroz manjak crkvenih župa i trošnost samih zdanja.

Upušta se u graditeljske podvige gdje kroz 37. godina obnašanja dužnosti uspjeva podići kaptol, Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, stolnu katedralu te nekoliko crkava u samoj nabiskupiji. Njegova čvrsta vezanost i potreba pomaganja siromašnih i siračadi intenzivira se opet u gradnji ubožnice Betlehem i Egipat , osnivanjem ogranka Družbi sestara Služavki Maloga Isusa kojima je povjerio brigu za siromahe i nezbrinute.

Osim njih u Bosni je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje ljubavi koji uz još nazočne franjevce i sestre Milosrdnice vodile brigu u obrazovanju mladeži u većim središtima Nadbiskupije. U znanstvenom radu sam Stadler uopće ne zaostaje pišući znanstvene spise iz filozofije i teologije te prevodi i objavljuje pučke nabožne spise za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka. Osim zagrebačkoga Glasnika sv. Josipa Stadler osniva i uređuje službeni glasnik Vrhbosanske nadbiskupije Srce Isusovo koji će kasnije biti preimenovano u Glasnik Srca Isusova koji povjerava isusovcima u Travniku te Hrvatski dnevnik koji je politički list za nacionalnu i vjersku orijentaciju bosanskih Hrvata. Mnogo toga je sam Stadler planirao još osnovati i sagraditi ali mu je kratak ljudski vijek i ograničenost ljudskoga života onemogućila mnoštvo projekata gradnje. U crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine Josip Stadler bit će upisan u zlatna slova ljuskoga dostignuća koji uz Božju pomoć može štošta učiniti dobroga za božji puk i cjelokupno čovječanstvo.

 Nadbiskupsko sjemenište u Travniku

Još za osmanske vlasti u Travniku, poznati plemenitaš, svjetski ugledni profesor i botaničar Erich von Brandis se zanimao za katolike u BiH, u koju je dolazio prije austro-ugarske vlasti. U Travnik je stigao 6. siječnja 1882. Odmah je počeo okupljati učenike stvarajući tako temelje znamenite travničke gimnazije.

Značajniji upravni preduvjeti uspostave ove ustanove su iz 1878., kad je Austro-Ugarska dobila od utjecajnih međunarodnih sila mandat za okupaciju BiH. Time su se otvorile mogućnosti za obnoviti redovitu crkvenu hijerarhiju.

1880. je godine Sveta Stolica tražila od bosanskohercegovačke Zemaljske vlade neka otvori pokrajinsko sjemenište. 5. srpnja 1881. papa Leon XIII. je bulom Ex hac augusta uspostavio Vrhbosansku crkvenu pokrajinu. U istoj je buli odredio otvoriti metropolitsko Bogoslovno sjemenište gdje će se odgajati i obrazovati dijecezanski svećenici.

Novoizabrani vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler je morao postaviti na noge novu biskupiju. Trebao je organizirati školovanje i odgoj budućih svećenika, karitas, unutarnje uređenje u metropoliji, a dobio je zadaću organizirati izgradnju katedrale, kaptola i bogoslovnog sjemeništa. Prvo je odlučio otvoriti dječačko sjemenište i klasičnu gimnaziju.

Za mjesto gdje će se izgraditi buduće dječačko sjemeništa izabrao je Travnik, grad koji je bio središte katolicima u Bosni čak i za vrijeme osmanske okupacije.

Grad je izabran i zato što je bio središtem središnje Bosne, koji bi se ovakvom ustanovom trebao razviti u snažno središte Katoličke Crkve i hrvatstva, što je poslije uspjelo u dobroj mjeri. Izvedbu objekta je nadzirao Ivan Holz, koji je također gradio i bogosloviju u Sarajevu. Uspostava je prošla mnoštvo nevolja i financijskih prepreka, no napokon je proradila 9. siječnja 1882. godine.

Stadlerova osobitost i duhovnost

Stadlerova posvemašnja zrelost na duhovnoj razini očitovala se u moralnom i kreposnom životu i njegovoj zauzetosti za brata čovjeka u potrebi. Bio je i ostao veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i sv. Josipa. Ljubav prema Svetoj stolici i posvemašnja poslušnost prema papi bila su zvijezda vodilja službovanja nabiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera. Nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler umro je u Sarajevu na blagdan Bezgrješnog začeća dana 8. prosinca 1918. godine a za njegova naslednika proglašen je Ivan Šarić. Pokopan je u crkvi koji je sam izgradio tj. u sarajevskoj katedrali. Papa Ivan Pavao 2. prilikom posjeta Bosni i Hercegovini
molio je na njegovom grobu i pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim .O potrebi svetosti danas i o praktičnom životu najbolje je izrekao sv. Pavao u poslanici Korinćanima : Ali milošću Božjom jesam ono što jesam, a njegova milost koja mi je dodijeljena nije bila uzalud; ali ja sam se trudio obilnije od svih: ipak ne ja, nego milost Božja koja je bila sa mnom. S milošću Božjom molimo za slugu Božjega Josipa Stadlera da ga Gospodin uzvisi na prijestolju svome ne po našoj zasluzi nego po milosti svojoj koja je neiscrpna.

/vecernji.ba,ksc-travnik.net/