Niz od 11 uzastopnih naslova prvaka države je zaista impresivan i samo se rijetki klubovi na svijetu mogu pohvaliti s takvim uspjehom. U tome razdoblju Dinamo je odigrao mnoštvo europskih utakmica, ostvarili su mnoge velike transfere, izmijenili mnoštvo igrača, trenera i stvorili odlične nogometaše za reprezentaciju i velike europske klubove.
U svakoj normalno zemlji, nogomet se igra zbog navijača, zbog dramatičnih i neizvjesnih utakmica i punih tribina. Dinamo je u spomenutom uspješnom nizu upravo izgubio ono najbitnije, navijače i atmosferu kakva dolikuje velikom klubu kao što je Dinamo. Dinamo je bio primoran kroz niz tih "uspješnih" godina besplatno puštati navijače, dijeliti milijun kuna za nagradu, dijeliti majice, šalove, kape, prodavati ulaznice za kunu i organizirati smiješne marketinške kapanje za animiranje navijača. Rezultat je uvijek bio razočaravajući za klupsko vodstvo, proslave pred praznim tribinama, prazne tribini u HNL, često puste tribine i u Ligi prvaka i Europskoj ligi. Tako je nažalost i danas, na proslavi naslova na "gostovanju" u Maksimiru prodavaju se ulaznice za 10 kuna ,a na sjevernu tribinu ulaz je besplatan. Ovakvi podaci dovode u pitanje da li je Dinamo zaista uspješan u nizu ovih godina, jer uspjeh sam po sebi ne znači mnogo ako ga nemaš s kim podijeliti i proslaviti.
Razlog ovakve trenutne situacije je poznat, razlog je vođa Dinama i hrvatskog nogometa, ratni profiter ali i uspješni manager Zdravko Mamić. Zahvaljujući njemu klub nije građanski nego obiteljski, sklapaju se robovlasnički ugovori i dovodi se u pitanje regularnost HNL zbog bratskog kluba Lokomotive. Mamić svojim ponašanjem šteti ugledu kluba, optužen je za raznorazne kriminalne radnje, Uskok je stalni gost u Maksimirskoj 128, u sudskom sporu je s bivšim legendama kluba, ne raspisuje izbore u klubu, sam određuje koji će navijači biti na tribini, on bira izbornike i predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza. Mnoge dobre stvari u klubu, za koje je također i on zaslužan (nogometna škola, rezultati...) zbog ovih problema su u drugom planu.
Mamić je također ostvario i mnoge uspjehe i velike transfere, ali pokušao je biti ujedno i trener, predsjednik, manager, sportski direktor, novinar, političar... što prolazi u Koreji i Kini ali ne u Hrvatskoj.
Zbog svega navedenog sve manje ljudi dolazi na tribine, najvjerniji navijači Dinama BBB su u bojkotu, a Dinamo lagano gubi dušu. Jer klub je kroz svoju bogatu povijest bio ponos purgera, ponos Hrvatske i regije. Danas se nažalost rijetko viđaju djeca s Dinamovim dresovima, umjesto Antolića, Pjace i Čorića na leđima nose Ronalda, Messija ili Muellera. Nekada se deset dana prije derbija s Hajdukom pripremalo i pričalo o derbiju, a danas malo tko gleda utakmice i na televiziji.
Dinamo i dalje ima brojne navijače diljem svijeta, prva ljubav se ne zaboravlja lako, ljudi možda nisu na tribinama ali prate klub i drago im je zbog uspjeha. Samo što danas nisu ponosni i sretni, s žaljenjem gledaju kako Dinamo gubi ono što je stotinu godina gradio i žale za starim dobrim vremenima.
Dinamo je dokaz da se novcem, besplatnim ulaznicama i nagradama ne može kupiti ljubav prema klubu, ljubav se može vratiti i stvoriti novim generacijama samo poštenim radom, demokratskim klupskim izborima, uključivanjem nogometnih stručnjaka i legendi u vodstvo kluba, a ne profitera i kriminalaca.
Travnički vjesnik | DB