Obiteljima stradalih, suborcima i predstavnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata u komemoraciji su se pridružili i učenici iz Tomislavgrada, koji su u okviru terenske nastave iz povijesti posjetili Galicu i druga mjesta stradanja Hrvata Lašvanske doline.
Jedan od sudionika događaja, Božo Marjanović, prisjetio se svoga 21-godišnjeg brata Tadije, koji je bio među ubijenima. Prema svjedočenjima, neki od zarobljenih branitelja prošli su kroz teška mučenja prije pogubljenja, što prema međunarodnom pravu predstavlja ratni zločin.
Nakon dugih desetljeća šutnje i čekanja, Tužiteljstvo BiH je u 2024. godini pokrenulo postupak protiv neimenovanih osoba zbog zločina počinjenih nad pripadnicima HVO-a na Galici. Preživjeli masakra, poput Zdravka Brkića, godinama su svjedočili o strahotama koje su proživjeli i tražili pravdu za poginule suborce.
Obilježavanje ove obljetnice još jednom je potaknulo pitanje važnosti poučavanja o Domovinskom ratu u školama i medijima, posebice kada je riječ o tragičnim događajima iz Središnje Bosne, koji su desetljećima ostajali na rubu interesa pravosuđa i javnosti.
Zločin nad pripadnicima HVO-a na platou Galice
U rano proljeće 1992. godine, rat u Bosni i Hercegovini tek je započinjao svoje krvavo poglavlje. U Lašvanskoj dolini, podijeljenoj između različitih vojski i političkih interesa, vladala je napetost, ali i nada – nada da se protiv zajedničkog neprijatelja može djelovati zajedno. No, već u svibnju te godine, ta će nada biti brutalno pregažena na platou Galice, dijelu planine Vlašić. Tog dana, 15. svibnja, započela je operacija koja je trebala značiti proboj i strateški pomak. Umjesto toga, završila je jednim od prvih velikih zločina nad pripadnicima HVO-a u Središnjoj Bosni.
Napad je dugo planiran. U akciji su sudjelovale postrojbe HVO-a iz gotovo svih dijelova Lašvanske doline – od Potkraja i Turbeta do Guče Gore i Nove Bile. Cilj je bio jasan: iznenaditi snage Vojske Republike Srpske i ovladati ključnim položajima na Galici. Međutim, prvi znakovi izdaje već su se vidjeli. Iako su pozvani da sudjeluju, pripadnici Armije BiH odbili su se priključiti akciji. Bila je to rana koja je signalizirala buduće sukobe i duboko nepovjerenje koje će tek eskalirati.
Sjeveroistočna skupina HVO-a, iako brojna, povukla se već nakon prvih granata ispaljenih s neprijateljskih položaja. Ostali su tek rijetki, poput voda iz Guče Gore, koji su uspjeli zauzeti planirane kote. No, s druge strane, sjeverozapadna skupina izvojevala je taktički uspjeh. Iznenađenje je bilo potpuno, VRS je u panici napustio svoje položaje, a plato Galice našao se pod kontrolom HVO-a. Ipak, slavlje nije dugo trajalo. Bez adekvatne logistike i uz slabosti komunikacije, uslijedilo je povlačenje na početne linije.
U toj zbrci i brzini, skupina od dvadesetak pripadnika HVO-a nije primila zapovijed o povlačenju. Zadržali su se u jednoj od vikendica, nesvjesni da su ostavljeni iza linija. U večernjim satima, VRS se reorganizirao. Specijalna postrojba vojne policije opkolila je vikendicu. Prvi metci odnijeli su život Slavku Didaku na samim vratima. Nekolicina je ranjena. Uvidjevši da je otpor uzaludan, pripadnici HVO-a predali su se.
No, predaja nije donijela zaštitu. Umjesto toga, uslijedio je čin osvete. Dok su zarobljenici ležali s rukama na potiljku, vojnik VRS-a otvorio je rafalnu vatru – jedan po jedan, njih dvanaest. Pucnjevi nisu bili čin borbe, već čin brutalnosti. Živote su izgubili mladići poput Perice Lukića (27) i Luke Babića (20), ali i stariji poput Milka Rimca (51). Smaknuće bi se nastavilo da ostatak vojnika nije zaustavio krvnika – ne iz samilosti, već iz potrebe za razmjenom zarobljenika.
Tom prilikom ubijeno je četrnaest (14) vojnika HVO-a. Pored Slavka Didaka (29) stradali su još i Zoran Domić (32), Perica Lukić (27), Luka Babić (20), Mato Babić (20), Slavko Babić (38), Žarko Meljanić (29), Tadija Marjanović (22), Slavko Pendeš (31), Ivo Stojak (44), Dragan Rimac (31), Milko Rimac (51) i Stipo Jerkić (30).
Dvojica ranjenih, Zdravko Augustinović i Zoran Ripa, uspjeli su u gotovo filmskom bijegu pobjeći. U isto vrijeme, nedaleko odatle, Ivo Martinović, pripadnik policije Kalibunar, pogođen je snajperom dok je pokušavao pomoći svojim suborcima.
Preživjeli su odvedeni na Babanovac, zatim u Skender Vakuf, pa u Banju Luku i Staru Gradišku. Svaka od tih postaja bila je nova razina poniženja i boli. Tukli su ih nemilice. Nisu mogli hodati kada su konačno razmijenjeni, i to tek nakon što su njihovi mrtvi suborci prethodno predani. Taj dan na Galici nije bila samo vojna priča. Bio je to trenutak u kojem se zgasnula nada u zajedničku borbu i započelo novo poglavlje sumnji, podjela i unutarnjih prijetnji. Moral unutar HVO-a bio je poljuljan. Smrt suboraca i izdaja saveznika ostavili su trag. Iskoristivši situaciju, neki politički akteri započeli su unutarnje obračune – tražile su se smjene, izmišljale spletke, a ratnici na terenu osjećali su se izdano ne samo od neprijatelja, nego i od vlastitih redova.
Ubojstvo trinaestorice pripadnika HVO-a na Galici bio je jedan od prvih velikih ratnih zločina nad Hrvatima Lašvanske doline. Unatoč svemu, do danas za ovaj zločin nitko nije odgovarao. A možda je upravo to najtragičnije – da je šutnja ostala tamo gdje su nekada odjekivali pucnji, i da pravda nikada nije stigla onima čiji su životi ugašeni dok su ležali s rukama na potiljku.
/foto:centralna.ba/ /rtv-hb.ba, viteski.ba/