Fra Marinko je između ostalog u propovijedi istaknuo važnost žrtve poginulih branitelja koji su bez razmišljanja, s krunicom u ruci i vjerom u Boga stali u obranu svojih domova, obitelji i stoljetnih ognjišta. Žrtvovali su svoj život za našu slobodu što se mora cijeniti i tu zahvalnost treba prenositi na mlađe naraštaje.

Na kraju mise izmoljeno je opijelo za sve poginule branitelje i civile župe Dolac, kao i za sve ostale koji su život izgubili braneći svoju Domovinu ili su bile žrtve ratnih sukoba.

U ratnom sukobu je život izgubio 101 član dolačke župne zajednice što predstavlja 3,07 % od njihovog predratnog broja. U ratnim djelovanjima stradala su i 24 civila (gotovo svaki četvrti poginuli), iako i ovu brojku treba uzeti uvjetno jer su se u branitelje morali svrstati i oni sa 73 godine starosti (prosječna starost branitelja bila je 37,67 godina). Najveći gubitak doživjelo je naselje Polje, gdje su smrtno stradala 24 mještanina ili čak 8,73 % u odnosu na popis iz 1991. godine.

Najtužniji mjesec u svoj povijesti za dolačku župu bio je lipanj 1993. Tada su se dogodila dva napada na Dolac i odnijela 75 života njegovih župljana. Prvog dana agresije na prostore župe, 5. lipnja 1993., stradalo je 13 župljana, deset branitelja i tri civilne žrtve. Na patron župe, sv. Antu, 13. lipnja 1993., dogodio se drugi, još žešći napad i tada je poginulo šest mještana. Broj žrtava bio bi i veći da se branitelji nisu uspjeli konsolidirati i za nekoliko dana iskopati prve rovove i podignuti kakva-takva utvrđenja.

Dan 6. lipanj je izabran za Dan stradanja dolačke župe nakon 12. veljače 2001. i razgovora s Udrugom poginulih hrvatskih branitelja travničke općine. Zaključeno je da se na taj dan 1993. godine dogodio najžešći napad na župu, uzeo brojne živote i donio tragediju koju ovaj kraj prije toga nije zapamtio.

Više o stradanjima župljana Doca pisali smo OVDJE.