Tako je bilo i danas, kada su se vjernici iz brojnih krajeva Središnje Bosne, ali i Bosne i Hercegovine i inozemstva okupili u Brajkovićima kako bi obilježili blagdan sv. Petra i Pavla uz sveto misno slavlje, koje je predvodio fra Dario Udovičić, župnik župe Ovčarevo. U vrlo nadahnutoj propovijedi fra Dario je istaknuo kako i na koji način u ovoj dvojici vjernika trebamo tražiti svoj mir i svoj put, naglasivši kako su nam danas više nego ikad potrebni svjedoci vjere i oslonac u vjeri. U nastavku pročitajte kompletnu propovijed.
“Dragi vjernici, kako je rekao vaš župnik na početku, danas slavimo dvojicu apostola svetih Petra i Pavla, vaše zaštitnike, patron vaše župe. I vidjet ćemo danas malo kroz svoje razmišljanje kako i na koji način, mi danas nakon toliko godina trebamo u njima dvojici tražiti i svoj mir, tražiti svoj put i tražiti ono po čemu su oni uistinu bili prepoznatljivi. Dvojica ljudi iz današnjih čitanja koje Bog poziva na osobitu službu da budu stupovi njegove crkve. Apostol Petar i apostol Pavao spoznaju najprije dvije važne stvari. Prva da su grešni i druga da Božjoj riječi koja ih takve i grešne poziva treba vjerovati. I dragi vjernici, ove pojedinosti o Svetom Petru i Pavlu koliko god da govore o njima, još više govori i o Isusu Kristu, o njegovu poznavanju i povjerenju u čovjeka i o njegovoj ljubavi prema svim ljudima. Iako ni Petar ni Pavao nisu bili savršeni, pogotovo u ranoj dobi svoga života, Isus ih je izabrao i povjerio da nastave njegovo djelo spasenja, jer su između svih ostalih vrlina koje su imali bili itekako iskreni, itekako dobronamjerni u onomu što su činili i radili. Nas ljude često, vrlo teško pritišće život. Pritišće nas sve ono što život sa sobom nosi. Pritišću nas bolesti, gubici dragih osoba, odlasci naših najbližih iz obitelji. I onda se čovjek nekako počne ili povlačiti u sebe ili počne naglas postavljati nekakva pitanja, između ostaloga, pitanja i o vlastitoj grešnosti, grešnosti za koju nekada kaže da je tolika da mu možda ni Bog neće moći oprostiti sve što je činio. Međutim, ako samo poznajemo ove pojedinosti iz života svetog Petra i Pavla, lakše ćemo i mi uistinu nadvladati tu napast da nam se nametne koji put misao da smo grešni, da smo grešni toliko da nam ni Bog ne može pomoći za ono što smo učinili. A ipak na njima dvojici su se itekako potvrdile one Isusove riječi kada kaže, nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje. Dragi vjernici, svaki čovjek, svaki od nas, bez obzira koliki velik grešnik bio ako se samo odazove Kristovom pozivu može postati posve novi čovjek, može postati posve drugi čovjek. Ali najprije treba odložiti ono svoje staro i prijašnje ponašanje. Mora ostaviti onoga staroga čovjeka negdje sa strane, onoga čovjeka kojega njegovi grijesi, njegova požuda.l, njegova slabost odvodi negdje u propast, a pri tome se obnavljati duhom pameti i obući jednoga novoga čovjeka, ali sada čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine. Da bismo sve to mogli postići i ostvariti, potrebno nam je nešto što je bilo potrebno i u vrijeme svetih Petra i Pavla. Potrebni su nam svjedoci vjere. Potreban nam je oslonac u vjeri, jer vjera u Isusa Krista nije sama po sebi razumljiva. I da se ne lažemo danas na ovome mjestu ima ih i danas mnogo koji žive jako dobro i bez Isusa Krista i bez Boga. Nažalost, i među kršćanima vjernicima ima takvih da žive dobro da im Bog i Isus Krist uopće nisu potrebni. Tako je bilo i u Petrovo i u Pavlovo vrijeme, a tako je, nažalost, i danas. I Sveti Pavao je u kršćanskim zajednicama u Korintu govorio kako je naša kršćanska vjera za nevjernike ludost.
Dragi vjernici, biti i ostati kršćanima, mnogima je i danas teško i mnogima to danas teško pada, pogotovo kada znamo da živimo u vremenu gdje sve ono što je kršćansko više nije poželjno, gdje sve ono što se odnosi na kršćansku vjeru treba odbaciti i, nažalost, gdje se kršćanske vrednote i moralne vrednote više nikako ne spominju, a kamoli da se po njima živi. Naši mnogi razasuti diljem svijeta također su nekako podlegli ovoj napasti, pa je sve više naših koji se ispisuju iz katoličke vjere, pa je sve više naših koji ne žive više sukladno onome u čije su ime kršteni, pa je sve više naših koji žive suprotno od onoga kako su odgajani, kako su učeni, kako su rasli tamo gdje su obitavali. Zato danas možda više nego ikada trebamo svjedoke vjere, trebamo oslonac u svojoj vjeri za koju ćemo se uhvatiti i na koji ćemo se osloniti. Danas više nego ikada trebamo muževe i žene koji će u svojoj obitelji znati djecu kršćanski odgajati. Trebamo ih više nego ikada da znaju u svojoj obitelji svjedočiti da je Isus Krist uistinu sin Boga živoga, a Petrova služba danas više nego ikada nam treba biti jako svjedočanstvo, jamstvo, a i uporište za sve nas kršćane, za sve nas koji smo Kristovi. Međutim, ne tražeći samo oslonac na koji ćemo se osloniti i mi sami drugima trebamo biti oslonac, trebamo biti svjedoci, trebamo biti jamci za našu kršćansku vjeru. Biti svjedok svome bližnjemu, svojoj obitelji, rođacima, susjedima, prijateljima, radnim kolegama, svima onima koji će po svakodnevnom primjeru našega života vidjeti da smo i te kako ne samo kršćani, nego da se danas isplati živjeti svoju vjeru, da se danas isplati svjedočiti Krista, da se danas isplati uspješno biti kršćanin.
Dragi vjernici, sveti Petar i Pavao bili su revni sljedbenici Isusa Krista i sveopćega spasenja i gorljivo propovijedajući evanđelje nisu se dali zastrašiti ni onim vanjskim opasnostima koje su im prijetile. Nisu se dali obeshrabriti unutarnjim nesporazumima ili zlobnim optužbama iz same kršćanske zajednice. I upravo po primjeru o ovome i mi sami trebamo malo pripaziti na svoje unutarkršćansko ponašanje, ophođenje jednih prema drugima. I zato u nas spomen njihove mučeničke žrtve najprije poziva na konkretno življenje i zalaganje u Svetoj crkvi, u svojoj vjeri, u svojoj zajednici, u svojoj župi, tamo gdje živim i radim, zato što smo svi pozvani svjedočiti Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga. Oni nam pokazuju, Sveti Petar i Pavao, danas da je moguće biti vjeran Kristu, ali biti istinski otvoren za svoje bližnje, ne samo bližnje koji su u našoj obitelji, nego i bližnji koji su drugačiji od nas, a s kojima živimo i radimo. Sveti Petar i Pavao nam pokazuju kako su oni osobe obraćenja, povjerenja, ali i predanja najprije Bogu, a zatim i svome bližnjemu. I to je upravo jedna njihova crta na koju se i mi te kako ugledati trebamo, biti predan Bogu biti predan bližnjemu s kojemu živim, radim i dijelim svoj prostor. Zato nam danas oni jasno pokazuju odgovor na ono pitanje iz Evanđelja kada Isus pita svoje učenike: “A vi što vi kažete, tko sam ja? Tko sam ja za vas?” Taj odgovor na to pitanje svatko od nas treba dati, ne odgovorom koji smo učili u katekizmu na vjeronauku, nego odgovor na to pitanje mora biti naš život, mora biti naša riječ, mora biti naše svakodnevno svjedočenje. Dragi vjernici, primjer dvojice apostola danas pokazuje i nama da životni hod za Isusom raspetim i uskrslim obuhvaća ponekad i trpljenje i teškoću za svoju vjeru za ono što čovjek živi i svjedoči, ali nam s druge strane, njihovo svjedočenje pokazuje da različitosti i te kako mogu biti usklađene, i te kako mogu biti življenje u zajedništvu, ljudskosti i vjeri. Židov i pripadnik drugog naroda, vjernost korijenima i otvorenost za nužne promjene, zdrava tradicionalnost i znak otvorenosti za zdrav napredak, i naposlijetku njih dvojica sami Petar i Pavao. Toliko različitosti, ali toliko pokazatelja da i te različitosti ujedinjene mogu donijeti tolike plodove. Petar je, dragi vjernici, predstojnik Apostolskog zbora koji je spoznao svoje slabosti, ali ga je Krist, rekli bismo rehabilitirao nakon uskrsnuća, a Pavao je s druge strane, bez grešnih kompromisa, ujedinjavao crkvu sastavljenu od obraćenika sa židovstva iz poganstva. I obojica su bili su služitelji Crkve otvorene svima. I to danas slavimo. To danas od njih učimo. Tu otvorenost, spremnost biti otvoren svim ljudima, spremnost služiti drugome, a napose svome bližnjemu. Zato s pravom Crkva ovu dvojicu kršćanskih, velikana, slavi zajedno. Obojica su bili grešnici i slabići, ali obojica su na Božji poziv spremno odgovorili i odlučili krenuti pravim putem. Obojica su prolila krv u ljubavi prema Kristu. Petar je završio na križu, a Pavlu je odrubljena glava. Obojica su živi dokaz što sve Bog može učiniti kada se oslonimo na njegovu moć, kada se prepustimo Božjoj milosti. Zato danas dragi vjernici razmišljajmo da se i mi uistinu počnemo malo više prepuštati Božjoj providnosti, Božjoj milosti, ne uzdajući se previše i samo u svoje vlastite snage. Zato na koncu, i s tim ćemo završiti, nitko se ne rađa kao svetac, jer je svetost djelo Božje u nama ljudima, djelo koje je s jedne strane surađuje u vidu naše slabosti i našeg kukavičluka za napretkom, za željom, za pokretanjem, a s druge strane s Božjom spasiteljskom moći. I u toj su radnji po uzoru ove dvojice svetaca koje danas slavimo, svi smo pozvani biti stupovi Crkve, tamo gdje živimo, gdje obitavamo i gdje se Bogu molimo. Svi smo pozvani biti apostoli Crkve i u crkvi. Svi smo pozvani biti glasnici poslanici one koju ni vrata paklena neće moći nadvladati. A dvojica apostola koje danas štujemo nama su poziv i dokaz što sve Bog može izvesti u onome tko stane uz njega i prepusti se njegovoj okrjepi. Zato štujući Petra i Pavla štujemo i Božje djelo, djelo u Isusu Kristu, koji iz smrti izvodi u život. Zato, dragi vjernici, živimo svoj život tako oslanjajući se malo više na Boga i prepuštajući se njegovoj okrjepi. Dao Bog da nam po uzoru ove dvojice apostola uistinu bude tako. Amen. Hvaljen Isus i Marija”, istaknuo je u propovijedi fra Dario Udovičić, koje mu su u današnjem misnom slavlju koncebrelirali subraća, fra Krešimir Vukadin, fra Drago Pranješ, fra Jozo Marinčić, fra Velimir Valjan, fra Marko Kepić, fra Marinko Didak i fra Mogomir Kikić.
Nakon svetog misnog slavlja brojni vjernici ostali su na zajedničkom druženju ili na užini kod domaćina i župljana župe Brajkovići, a tradicionalno se zaigralo i narodno kolo ispred župne crkve.
Župa Brajkovići, simbol stradanja Hrvata Travnika
Župa Brajkovići je 1895. godine imala 1.312 župljana, 1931. godine 1.776., a 1991. godine oko 5500 župljana. U posljednjem ratu župljani su protjerani, nad njima su počinjeni strašno zločini od muslimanske Armije BiH, a nakon rata mali broj ih se vratio u svoje prijeratne domove te ih sada na području župe Brajkovići živi oko 250.
Župa Brajkovići osnovana je 1879. godine odvajanjem od župe Guča Gora. Od te se godine vode župne matice. Brajkovići su prije osamostaljenja bili znatno udaljeni od središta župe u Gučoj Gori, a pogotovu nakon njegova prijenosa u Dolac 1827. godine. Sredinom 19. stoljeća u cijelom području sadašnje župe Brajkovići postojala je samo jedna kapela i to u Čuklama, posvećena Sv. Mihovilu Arkanđelu. Do gradnje crkve proći će puno vremena i nakon osnutka župe. Župniku novo uspostavljene župe bilo je tada najvažnije podići kakav-takav župni stan. U tu je svrhu prilagodio jednu staru seosku kuću.
Gradnja crkve započela je 1895. godine, a kao arhitektonski uzor poslužila je Vancašova crkva na Stupu kod Sarajeva. God. 1897. crkva je dovedena do pod krov. Sljedeće dvije godine radilo se na unutrašnjem uređenju i pripremama za podizanje zvonika. Predviđeni radovi dovršeni su 1899. god. U crkvi je kasnije podignut glavni oltar. Temeljita obnova uslijedila je, međutim, od 1977. i nastavljena u osamdesetim godinama.
Osamdesetih godina – izgrađen je župni dom, koji ima dvije moderne dvorane i druge popratne prostorije. Župna kuća, podignuta 1962-65, gotovo je posve porušena i na njezinim temeljima izgrađena nova 1988-90. godine. U zadnjem ratu u kući su bili smješteni vojnici Armije BiH koji su prilikom napuštanja kuću potpuno opljačkali. U tako devastiranu i opljačkanu kuću vratio se župnik u lipnju 1998. godine. Odmah je započeo s njezinom obnovom.
Više fotografija OVDJE
