Prije točno četiri godine napustio nas je nekadašnji kapetan NK Travnik i legenda Premijer lige BiH, Elvedin Varupa.

Varupa je odigrao oko 700 utakmica za Travnik. Igračku karijeru okončao je u srpnju 2014. godine, a posljednju utakmicu u dresu Vezira odigrao je u Prijedoru.

Deset sezona nosio je Varupa nosio kapetansku traku tima sa Pirote, postigao je bezbroj presudnih pogodaka iz igre i slobodnjaka najjačim ekipama Premijer lige, pa su ga dobro zapamtili golmani i treneri svih klubova u našoj zemlji.

Vlada Republike Hrvatske je na 173. sjednici, održanoj danas, donijela Odluku o raspodjeli sredstava za financiranje kulturnih, obrazovnih, znanstvenih, zdravstvenih i ostalih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u BiH iz sredstava Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2019. godinu.

U proračunu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske osiguran je dosad najveći iznos za ovu namjenu, točnije 25,8 milijuna kuna. Financijska sredstva raspodijeljena su za 89 programa i projekata i to:

• 34 programa i projekta iz područja kulture – 6.820.000,00 kn
• 17 programa i projekta iz područja obrazovanja i znanosti – 6.290.000,00 kn
• 12 programa i projekta iz područja zdravstva – 6.120.000,00 kn
• 26 programa i projekta iz ostalih područja – 6.570.00,00 kn

Donošenjem Odluke o raspodjeli sredstava za financiranje kulturnih, obrazovnih, znanstvenih, zdravstvenih i ostalih programa i projekata od interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, Vlada Republike Hrvatske pruža važnu pomoć i potporu udrugama i ustanovama Hrvata u Bosni i Hercegovini te kroz njih osnažuje i hrabri hrvatski narod u njegovom nastojanju za ostanak i razvoj te očuvanje nacionalnog identiteta.

Od programa i projekata iz područja kulture, s prostora Središnje Bosne, 280 tisuća kuna dobio je Franjevački samostan Guča Gora za obnovu zgrade i prostora knjižnice samostana Guča Gora, te 145 tisuća kuna HKD “Napredak”, podružnica Vitez, za obnovu i opremanje ustanove kulture – Napretkovog doma u Vitezu. Hrvatsko amatersko kazalište Travnik dobilo je 65 tisuća kuna za izgradnju doma za umjetnike. 

Za uređenje nacionalnog spomenika BIH „Kraljev grob u Zastinju kod Jajca“, Javna ustanova „Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca“ dobila je 70.000,00 kn, a Župa sv. Ivana Krstitelja Podmilačje 320 tisuća kuna za Pastoralni centar i crkvu sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju.

Programi i projekti iz područja obrazovanja i znanosti, koji su dobili potporu Vlade RH, a dolaze iz srednje Bosne, su:

Srednja škola „Novi Travnik“ 500.000,00 kn za Projekt izgradnje objekta srednje škole i

Osnovna škola „Ivan Goran Kovačić“ Gojevići-Fojnica 120.000,00 kn za rekonstrukciju krova Škole.

Programi i projekti iz područja zdravstva, koji su dobili financijsku potporu Vlade RH, a iz Središnje Bosne su:

Nabava digitalnog RTG uređaja – JU Dom zdravlja – Novi Travnik – 400.000,00 kn,

Izgradnja nove zgrade Doma zdravlja u Kiseljaku-Faza I. – JU Dom zdravlja Kiseljak – 750.000,00 kn i

Izgradnja i opremanje šeste lamele u Hrvatskoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ – Hrvatska bolnica „Dr. fra Mato Nikolić“ – 1.500.000,00 kn.

Programi i projekti iz područja “Ostali” iz srednje Bosne, koje će financirati Vlada RH, su:

Izgradnja sportsko-rekreacijskog centra „Lopata“ prva faza – Općina Kreševo – 450.000,00 kn i

Sufinanciranje obnove župne kuće i pastoralnog centra za djecu i mlade u župi Kandija kod Bugojna – Župa Kandija – 140.000,00 kn.

Sa 60 tisuća kuna Vlada RH će pomoći Udrugu dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO-a, podružnica Zenica, u izgradnji spomen-obilježja pripadnicima HVO Zenica.

Prije 21 godinu, 31. srpnja 1998. godine u Travniku je, u središtu grada, od podmetnute eksplozivne naprave s daljinskim aktiviranjem, poginuo dvadeset petogodišnji travnički policajac povratnik, Anto Valjan. Eksplozija se dogodila oko 6 sati ujutro, u trenutku kada je Valjan nakon završene noćne smjene napuštao zgradu Policijske uprave i kretao se ka svom nedaleko parkiranom automobilu, piše Zvonimir Čilić za Vitez.info. 

Pedeset dana ranije, 12. lipnja, u travničkom prigradskom naselju Lovrići, ubijen je dvadeset sedmogodišnji policajac, također povratnik, Perica Bilić. I on je poginuo od eksplozivne naprave podmetnute pod njegov automobil parkiran u dvorištu obiteljske kuće.

Nagovještaj ovih i ovakvih zločina dogodio se nešto prije, 8. svibnja iste godine, kada je na policijsko vozilo u kojemu su bili policajci Josip Perkjić i Vjekoslav Kolenda otvorena rafalna paljba iz automatskog oružja. Napad iz zasjede se dogodio na putu Han Bila – Bila, u mjestu zvanom Zukića most, u općini Travnik. Samo spletom sretnih okolnosti ostali su neozlijeđeni  iako je vozilo izrešetano.

Pola godine kasnije, 9. veljače 1999. godine, snažna eksplozija je uništila osobni automobil travničkog policajca, trideset dvogodišnjeg Vlade Stojaka. Eksplozija se dogodila tek dvadesetak metara od zgrade PU Travnik, a Stojak je zadobio teške i po život opasne ozljede.

Na žalost, nijedan od ovih terorističkih akata nije razriješen i pored, bar tako se tvrdilo i još uvijek se tvrdi, upornih nastojanja i istraga (?). A nisu razriješeni, a po svemu sudeći nitko ih više i ne pokušava razriješiti, ubojstva travničkih Hrvata povratnika: Fabijana Babića (1925.), 16. veljače 1977.., Luke Jezerčića (1938.) i sina mu Pere (1970.), 30 kolovoza 1977.., Ivice Domića (1967) 26. listopada 1977. godine,  Joze Kafadara (1945.), 27. svibnja 2014. godine… i niz drugih zločina i terorističkih akata čiji cilj je bio zaustaviti, ili bar značajno usporiti, povratak prognanih Hrvata koji je u to vrijeme bio vrlo dinamičan, pa i masovan. I cilj je, nema dvojbe, u potpunosti uspio.

U povodu  21. godišnjice ubojstva Ante Valjana, u srijedu je u župnoj crkvi u Ovčarevu slavljena sveta misa zadušnice, a uz spomen-obilježje podignuto uz zgradu PU Travnik, na mjestu gdje je i ubijen Anto Valjan, položeno je svježe cvijeće i upaljene su svijeće. Uz Antino vječno počivalište na travničkom groblju Prahulje, predstavnici policijskih uprava i policijskih postaja, te predstavnici policijskih struktura MUP-a Srednjobosanske županije, koje su predvodili, Dalibor Šantić, Rusmir Prohan, Ljuban Frljić, Ivana Bilješko i Kristijan Suknjov, položili su cvijeće i upalili svijeće. To su učinili i Antin brat, njegova supruga i njihovo dvoje djece. 

U koprivničkoj Općoj bolnici 30. srpnja 2008. preminula je profesorica Zlata Bartl, poznatija kao Teta Vegeta.

Rođena u Docu kod Travnika 1920., Zlata Bartl završila je gimnaziju u Sarajevu, zatim Mudroslovni fakultet u Zagrebu. Profesorica kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije nikako nije uspijevala naći posao.

U novinama je 1955. pročitala da koprivničko poduzeće Podravka traži kemijskog tehničara. Zlata, koja je govorila četiri strana jezika, javila se na oglas i već dva dana poslije dobila posao. Pod vodstvom profesorice Bartl smućkane su prve dehidratizirane juhe iz vrećice a izumljena je i megapopularna Vegeta – smjesa koju čini sedam vrsta sušenog povrća i žuti vitaminski prašak. Ime je dobila po početnim slovima triju engleskih riječi vegetables, vitamine, taste. Vegeta je brzo osvojila mnoge svjetske kuhinje. Pokušali su je imitirati, ali nitko nikada nije uspio doći do pravog recepta. U bivšoj Jugoslaviji stekla je popularnost zahvaljujući serijalu „Male tajne velikih majstora“ koji je vodio Oliver Mlakar, žlicu Vegete dodavao je kuhar Stevo Karapandža.

Podravka je zarađivala milijarde, a Zlata Bartl je naposljetku završila u staračkom domu. Nije voljela kuhati pa je najradije pripremala ono što je sama smućkala – juhe iz vrećice.

Žuja je još jednom na sebi svojstven, zabavan, emotivan i pozitivan način, iznenadila građane Travnika, Novog Travnika, Viteza i Busovače novom kampanjom „Dok dolinom Lašva teče, runda Žuje se okreće!”. Riječ je o kampanji koja će trajati tijekom ljeta u ova četiri grada kroz koja protiče rijeka Lašva, a glavnu ulogu igra upravo posebna i prelijepa Lašvanska dolina.

Riječnim tokom od 17 kilometara, Lašvanska dolina proteže se do padina obližnje planine Vlašić, a također igra veoma važnu zemljopisnu ulogu, jer je prirodna točka spajanja doline Bosne na istoku sa Vrbaskom dolinom na zapadu. Upravo predivna Lašvanska dolina oslikava novu kampanju, uz poruku stanovnika pomenutih gradova koja dokazuje da je Žuja njihov prvi izbor - “Dok dolinom Lašva teče, runda Žuje se okreće!”

„Ožujsko pivo u fokus stavlja prijateljstvo, zabavu i ponos. Travnik, Novi Travnik, Vitez i Busovača plijene mnogobrojnim prirodnim bogatstvima, kulturološkom raznolikosti i jedinstvenim duhovitim izrazima specifičnim za naše različite regije. Ponosni smo na netaknutu prirodu zemlje i sve njene autentičnosti, te bogatstvo našeg jezika i kulture, koje karakteriše prepoznatljiv smisao za humor. Upravo sve to nastojimo istaknuti kroz novu Žujinu kampanju, te podsjetiti na sve vrijednosti koje imamo”, kazao je Vladimir Rosić, menadžer izvrsnosti brendova i potrošača Molson Coors BH.

Svjesna odgovornosti prema društvu, te nastojeći osigurati dobrobit svojih potrošača, Žuja podstiče kroz novu kampanju umjereno i odgovorno konzumiranje alkohola, poručujući „Razmisli! Kad piješ, ne vozi”.

U sklopu nove kampanje, Žuja će podržati i rad lokalnih zajednica kroz sponzorstva koja će se realizirati tijekom ljetnih mjeseci.

Nova Žujina kampanja ima regionalan pristup i realizirat će se u 7 bh. regija, promovirajući prirodne ljepote i znamenitosti različitih gradova uz prateće autentične poruke lokalnih sredina predstavljene na domišljat način.

Novi zabavni vizuali specifični za Žujinu komunikaciju, čije su zvijezde prirodne ljepote BiH, krasit će tako i sljedeće gradove: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Cazin, Ljubuški, Međugorje, Čitluk, Čapljina, Jablanica, Tomislavgrad, Mostar i Rama-Prozor. 

Kada se popneš na vrh Mont Blanca, kako početi, od kraja, sredine ili početka? Još se sliježu dojmovi, još nisam svjesna „ uspjeha“. Ekipa od 16 planinara spremala se na put prema Chamonixu. Ivan Skaramuca i Brano Arapović u siječnju su najavili kako bi organizirali te vodili zainteresirane članove HPD Prenj 1933 na uspon Mont Blanca. Nisam pričekala ni sekundu, kao i obično kada su putovanja i planine u pitanju, idemo! Poslala sam Brani poruku, piši nas dvoje. Prijavilo nas se 16 što je prilično velik broj za takav poduhvat. Počinju pripreme.

Nastojala sam svaki vikend otići negdje na planinu. Trudila se uključiti u ture koje su bile fizički napornije i zahtjevnije. Kad sam doznala tko je sve u ekipi za odlazak, nije bilo druge. Mahom su to iskusni dugogodišnji planinari, vodiči, trkači, biciklisti i pokoji „obični „ planinar kao ja.

Polazimo 12. srpnja oko 20 sati iz Mostara. Dvoje kolega planinara, Nataša i Dragan, stigli su iz Viteza i Travnika te nam se priključili. Sva oprema s ruksacima stala je u kombi. Vozimo se cijelu noć. Kad vratim film unatrag, pa fino sam se naspavala u automobilu do jutra. Jutro, sedam sati, prolazimo podno talijanskih Alpa kroz životopisna sela. Tunel Mont Blanc dug je 11,6 km i eto nas iznad Chamonixa oko 12 sati. Sutra nas je čekala prekrasna planinarska staza od grada pa do na pola puta prema Aug di Midiu. Svladan uspon oko 1300 m/nv i prekrasni pejzaži do ledenjaka Mer de Glace, inače dug oko sedam km i širok oko 200m najduži je ledenjak u Francuskoj.

Horizont očarava i ostavlja nas prikovane pogledom prema njegovom vrhu. Ledenjak se u posljednjih 40 godina znatno otopio. Tragovi su očiti i jasni golom oku. Koliko toga će nestati s lica zemlje, a da generacije iza nas neće imati priliku biti svjedocima ljepote koju je priroda satkala. U podnožju vidimo i planinare koji se kreću uz ledenjak. Silazimo do turističke atrakcije, tunela i skulptura od leda unutar ledenjaka.

Oko 7. 30 polazimo na žičaru koja nas vodi do tramvajske stanice Mont Lachat na 2074 m/nv vožnja vlakom prema polaznoj točki hodanja Aigle Nest traje dvadesetak minuta. Okolo nas zelene strme padine, viđamo malene živahne svizce i divokoze na nekoliko metara od nas. Eto i uživo maskota i simbola Chamonixa koje se nalaze skoro u svakoj trgovini u obličju plišanih igračaka. Krećemo. Mario se muči s užetom. Kaže nema mjesta u ruksaku niti na ruksaku. Galami sam na sebe. Govori kako nije najmlađi. Na koncu ga stavlja za vrat i krećemo. Prvo lagani uspon, može se reći šetnja. Dolazak do Orlovog gnijezda (LeNid d’ Aigle na 2372 m/nv) te nakon otprilike četiri sata stižemo do raskrižja prema domu Tete Rousse na 3200 m/nv Ne zadržavamo se predugo, čeka nas prelazak prekotakozvanog Koloara smrti (Grand Couloir). Neki bi prešli samostalno bez navezivanja. Ivan se odlučio na navez. Prvih pet je krenulo.

Nije najpraktičnije bilo ići jedan za drugim. Jedan zapne, drugi se pati sa sajlom koja ga vuče sebi  te na taj način gubi ravnotežu. Nakon prvih pet, mudrija odluka bila prelazak po dvoje. Imali smo sreću, nitko nije morao nazad zbog kotrljajućeg kamenja. A sreća nas je pratila i što se vremena tiče, cijelim putem je sunčano i bez vjetra. Počinje uspon stijenama. Nagib je ponegdje bio u potpunosti vertikalan, ali uglavnom od 30 do 60 stupnjeva. Sajle i klinovi su tu ukoliko se ne netko ne osjeća sigurno te su se pojedini mudro kačili na sajlu. Navezivanje po ovakvim stijenama za razliku od ledenjaka i snijega, nije mudro. Jer ako netko pada, onda padaju svi. Jedno po jedno, polako, zamka za zamkom, svako je na svoj način penjao.

Trebalo je preći 600 metara uspona na „sve četiri“. Goca se probio prvi, nas troje dolazimo za njim. Pogled na početnu točku, a misao se nameće sama po sebi: „Lako„ je bilo gore, ali kako dolje? Pristižu i ostali. Nema puno zadržavanja. Gouter je ispred nas smješten na visini od 3835 m/nv okovan snijegom. Svojom metalik srebrnom bojom izgleda kao svemirska postaja. A što sve čovjek neće sagraditi i napraviti u svojoj nakani dolaska do dalekih i visokih vrhova svijeta, radi pogleda na prostranstva svijeta. Ulazak u dom, njegov unutarnji izgled jednako je impresivan kao i vanjski. Kava začinjena čokoladom, nema slađe okrijepe u ovom trenutku. Kao da sam već popela vrh. Još samo malih malih 1000 metara nadmorske do 4808 m. Neki se muče s glavoboljom, piju tablete. Koliko vidim opet nitko nema problem s apetitom.

Sve nas čeka polazak ujutro u 2 sata. Legli smo između 20 i 21 h. Osjetim pritisak iznad sljepoočnica. Pojedini uopće ne mogu spavati, neki tek toliko da otklone umor. Ustajemo u 1 sat. Pijem tabletu za glavobolju. Sad već jedem na silu, tek toliko da me nešto drži prilikom uspona. Nastojim piti vodu koja je rješenje za visinsku bolest. Navlačimo, provjeravamo i pakiramo opremu. Ne čini se hladno. Ali brzo se uvjeravamo da je to varka. Netko je spomenuo da je oko –10 stupnjeva. Palimo čeone lampe, navezujemo se svako u svojoj navezi i polazimo u 2:20.  Mario je ispred mene, a Bojan iza, kao i prilikom vježbi. Pun mjesec nas je počastio svojim odsjajem po ledenim plohama, a nebo bez i jednog oblačka. Ali tko sad ima vremena prepuštanju romantici na planini. I to kojoj planini. Ispred nas i iza nas vidimo svijetla čeonih lampi planinara koji su krenuli prije ili poslije. Meni daju mir i sigurnost, poput ljetnih krijesnica, jer planina je„ krcata„ planinarima. Silim se da pijem vodu. Bojan svakih par minuta pita jesmo li dobro, kako se osjećamo. A ne znam zašto ja njega ne pitah kako je on? Valjda mora biti dobro, čim pita. Nataša se ne osjeća najbolje, muka joj je, povraća joj se. Došli smo do skloništa Vallot na 4362 m/nv i unutra se „potiskali“ čekajući Ivana, Josipa i Natašu. Navlačim još jedne čarape jer su mi se prsti počeli mrznuti. Napokon su stigli. Nataša neće dalje, Zvonimir također. Lorna se dvoumi. Odluka je pala, nas 13 polazimo, njih troje nas čekaju u skloništu. Još samo 400 metara do vrha! „Samo“ se pretvorilo u beskraj. Kisik je sve rjeđi, tijelo se odupire naporu. Moje noge su preteške. Netko je osjetio problem s plućima, netko s glavoboljom, ja ništa od toga, ali noge. Noge su poput olova. Svanulo je jutro. Vrh ne vidim, vidim samo novo, pa novo, pa novo brdo. Prelazimo žilet. Nisam sigurna je’l to taj žilet. Da, čini se opasno. I s jedne i s druge strane, strme litice se obaraju za oči nedogledne provalije. Ali ima dovoljno prostora proći bez problema. Ipak tih pedesetak metara koračamo oprezno.

Ispred sebe vidim Josipa i Ivana. Pa ide to njima fino. Valjda ne stvaram problem Bojanu koji je nazad? Valjda ne kočim ekipu koja je iza? Mimoilazimo se s nekoliko planinara. Jedan od njih mi govori: još dvije minute, još dvije minute. Koji osjećaj, stigli smo! Polako se primičem, stižemo minutu za minutu jedni za drugima. Njih nekoliko nas snima, čestitamo jedni drugima. Josip mi prilazi. Preplavile su me emocije.  Suze su same krenule. One olakšavajuće radosnice. Sjetila sam se svoje tri djevojčice. Koliko žrtve, vremena, priprema, odricanja od zajedničkih trenutaka, odsutnosti, odgovornosti i samoodgovornosti, discipline, radi ovog trenutka. Sad je sve lakše, sad se opet napunih energijom, vjerojatno od adrenalina koji se nagomilao u krvi. Ma nije ovo tako teško. A nije ni lako! Grlimo jedni druge, fotografiramo se, zadovoljstvo dolaska na vrh vidljivo je na svima. Blaženka i ja se slikamo same, ipak smo nas dvije pratile u stopu njih jedanaest bez većih poteškoća. Ako je neko sumnjao, sad više ne sumnja.

Već pristižu i čestitke planinara iz našeg društva u Mostaru, prijatelja, rodbine. Njihove riječi dodatno nas preplavljuju osjećajem ponosa zbog pobjede nad samim sobom. Povratak nazad nakon tridesetak minuta s osjećajem ushićenja. Međutim nema vremena za neoprez, veselje i razmjenu dojmova. Silazak s planine uvijek mora biti oprezniji od penjanja. Iako, sad se sa svakim metrom pluća lakše šire, noge su lakše i lakše. Umor se morao nadići, čeka nas vertikalna stijena i silazak s Goutera. Put do vlaka se oduljio, ali stigli smo na vrijeme do posljednje vožnje. Dolazak u pansion. Večera, a Josipu opet nije bilo teško ispeći palačinke. Pa postoji li slađi san od onog nakon postignutog uspjeha i iscrpljujućeg puta?