Što bismo očekivali od mladog čovjeka, dobro poznatog i omiljenog lica s TV ekrana, u prvom javnom obraćanju nakon što je odlučio ući u politiku i kandidirati se na predstojećim korona-parlamentarnim izborima? Pa naravno, opravdavanje masovnog zločina komunističkog režima počinjenog prije 75 godina, što drugo!

Najavljeno služenje mise žrtvama bleiburške tragedije u sarajevskoj Katedrali izazvalo je brojne negativne reakcije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Trenutak u kojem se crkva pojavila kao uznemiravajući čimbenik u BiH je trenutak u kojem svaka priča o suživotu, razumijevanju i uvažavanju gubi svaki smisao.

Taman kada čovjek pomisli kako će nevolja, kao što je ova aktualna pandemija koronavirusa, ljude uozbiljiti i barem potaknuti da preispitaju svoju ljestvicu vrijednosti, dogodi se da ljevičari i određeni bošnjački krug političara u BiH, to svojim postupcima i izjavama u javnosti opovrgnu.

kao u ratu, Talijani su nakon prvog šoka od korone izašli iz svojih “bunkera” i na balkonima stanova zapjevali “Fratelli d’Italia”. Njihova himna lebdjela je iznad sablasno praznih ulica. Koje je okupirao nevidljivi virus. Dojmljivo je bilo gledati snimke kako u “zarobljeništvu” svojih stanova pjevaju omiljene pjesme, sviraju razne instrumente, plešu macarenu. I natpis “Tutto andra bene” – “Sve će biti dobro”. Pljesak se proširio svijetom kao zahvala svima koji se bore protiv opasnog neprijatelja kodnog naziva COVID-19.

Bi li zauvijek zašutio, jer nikada, kada je riječ o Ivi Andriću, ne treba smetnuti s uma onu čuvenu misao iz pripovijetke Most na Žepi: U ćutanju je sigurnost? To je misao koja u mnogome određuje Andrića.

uz vječno pitanje čiji je Travničanin Ivo Andrić, hrvatski ili srpski, posljednjih godina u Mostaru tinja unutarsrpski spor i oko toga tko ima pravo baštiniti tradiciju Alekse Šantića. Umjesto da im se promoviraju i slave književna djela, dvojica pisaca rođena u Bosni i Hercegovini postala su predmet međunacionalnih i unutarnacionalnih obračuna. Vjerojatno takvu ostavštinu nisu željeli.

Gloria Lujanović je novinarka mlađe generacije. Ne znam je osobno. A zašto bih je i morala znati? Dovoljno je da pročitam kako joj vele da je „ustaška kurvetina“ i da joj „žvalje treba razvaliti“, pa da je upoznam.