Ono što je nesvakidašnje a veoma lijepo i pozitivno u moru crnih i negativnih vijesti jeste priča iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja kod obitelji Maroš koja ima 7 djece. Zdravko i Jelena su mladi bračni par koji imaju 35 i 33 godina a ukupno 7 djece koja su njihovo blago, prenosi portal Bugojno-danas.

Danas je prvi dan jeseni. Uvriježeno je mišljenje kako su na dan ekvinocija ili ravnodnevice vremena trajanja dana i noći izjednačena. Svatko tko, međutim, pogleda vremena izlaska i zalaska Sunca na prvi dan astronomskog proljeća ili jeseni, odmah će se uvjeriti da to ne drži vodu. Evo o čemu se radi.

Anto Toljušić iz Viteza popeo se na krov Europe – vrh Elbrus (5642 m n/v)! Zastava HPD “Vitez” tako se u samo dvadesetak dana dva puta zaviorila na najvišem vrhu Europe. 

Podsjetimo, početkom kolovoza uspjelo je to i Nenadu Rajiću iz Viteza.

Elbrus je vulkanski vrh zapadnog Kavkaza vječito prekriven ledom. Ledenu kapu Kavkaza čine 22 ledenjaka na visokim vrhovima zapadnog Elbrusa (5642 m) i istočnog Elbrusu (5621 m). Kavkaz se geografski smjestio na području europskog i azijskog kontinenta između Crnog i Kaspijskog mora, na samom jugu Rusije u blizini gruzijske granice. Elbrus je najviši vrh Rusije.

Vrhovi Elbrusa su uspavane vulkanske kupole, a na zapadnom Elbrusu je ogroman vulkanski krater. Planinu prekrivaju tragovi tokova vulkanskih lava, pepela i krhotina, istočnom stranom planine još uvijek isparavaju sumporaste fumarole, a duboko u utrobi pokretnog tektonskog područja nalazi se ogromna magma.

Prvi zabilježeni uspon na istočni vrh Elbrusa (5621 m) ostvario je Khillar Khachirov 1829. godine kao vođa ekspedicije carske ruske vojske. Najviši zapadni vrh Elbrusa (5642 m) osvojila je engleska ekspedicija 1874. godine koju je predvodio Florence Crauford Grove sa vodičem Aniya Sottaiev i još tri penjača. Najmasovniji uspon bio je organiziran 1956. godine kada se 400 planinara popelo na Elbrus.

Standardni put za uspon na Elbrus smatra se tehnički nezahtjevnim, ali je jako dug i naporan, te izložen ekstremnim vremenskim uvjetima i visinkoj bolesti. 

Radio Vitez

Jučerašnjim usponom na Elbrus (5.642 m n/v) koji se nalazi na Kavkazu, član Hrvatskog planinarskog društva Vitez Nenad Rajić i član Planinarskog društva ''Kuk'' Novi Travnik Dragan Mamuša su izveli vrlo zahtjevan uspon turno skijama na najviši vrh Europe i Rusije.

Prema Rusiji su krenuli u ponedjeljak, 29. srpnja 2019. godine iz Sarajeva i Istanbula do Mineralnih voda, grada na jugozapadu Rusije, smještenog između Crnog i Kaspijskog mora.

Nakon aklimatizacijskog uspona u utorak do visine na 4.250 m, usljedili su usponi u srijedu na 5.000 m, četvrtak na 5.050 m, a petak i subotu su ostavili za odmor boraveći na visini 4.100 m. Nedjelja ujutro u 2 sata je počeo uspon, zoru su dočekali na padinama zaleđene planine, a u 9 sati ujutro su stajali na vrhu.

Kako su kazali za portal Vitez.info, bili su izloženi dosta jakom vjetru i hladnoći, ali su ipak izvukli do vrha. Ovo je najviši vrh koji su popeli i odskijali do sada, Nenad je prvi Vitežanin koji je stajao na krovu Europe, Dragan je drugi po redu Novotravničanin, poslije Bože Skopljakovića.

Više o ovom sjajnom pothvatu pisat ćemo nakon što se ekipa vrati u Lašvansku Dolinu. Naravno, iskoristit ćemo priliku i čestitati Nenadu i Draganu na ovom velikom uspjehu!

Žuja je još jednom na sebi svojstven, zabavan, emotivan i pozitivan način, iznenadila građane Travnika, Novog Travnika, Viteza i Busovače novom kampanjom „Dok dolinom Lašva teče, runda Žuje se okreće!”. Riječ je o kampanji koja će trajati tijekom ljeta u ova četiri grada kroz koja protiče rijeka Lašva, a glavnu ulogu igra upravo posebna i prelijepa Lašvanska dolina.

Riječnim tokom od 17 kilometara, Lašvanska dolina proteže se do padina obližnje planine Vlašić, a također igra veoma važnu zemljopisnu ulogu, jer je prirodna točka spajanja doline Bosne na istoku sa Vrbaskom dolinom na zapadu. Upravo predivna Lašvanska dolina oslikava novu kampanju, uz poruku stanovnika pomenutih gradova koja dokazuje da je Žuja njihov prvi izbor - “Dok dolinom Lašva teče, runda Žuje se okreće!”

„Ožujsko pivo u fokus stavlja prijateljstvo, zabavu i ponos. Travnik, Novi Travnik, Vitez i Busovača plijene mnogobrojnim prirodnim bogatstvima, kulturološkom raznolikosti i jedinstvenim duhovitim izrazima specifičnim za naše različite regije. Ponosni smo na netaknutu prirodu zemlje i sve njene autentičnosti, te bogatstvo našeg jezika i kulture, koje karakteriše prepoznatljiv smisao za humor. Upravo sve to nastojimo istaknuti kroz novu Žujinu kampanju, te podsjetiti na sve vrijednosti koje imamo”, kazao je Vladimir Rosić, menadžer izvrsnosti brendova i potrošača Molson Coors BH.

Svjesna odgovornosti prema društvu, te nastojeći osigurati dobrobit svojih potrošača, Žuja podstiče kroz novu kampanju umjereno i odgovorno konzumiranje alkohola, poručujući „Razmisli! Kad piješ, ne vozi”.

U sklopu nove kampanje, Žuja će podržati i rad lokalnih zajednica kroz sponzorstva koja će se realizirati tijekom ljetnih mjeseci.

Nova Žujina kampanja ima regionalan pristup i realizirat će se u 7 bh. regija, promovirajući prirodne ljepote i znamenitosti različitih gradova uz prateće autentične poruke lokalnih sredina predstavljene na domišljat način.

Novi zabavni vizuali specifični za Žujinu komunikaciju, čije su zvijezde prirodne ljepote BiH, krasit će tako i sljedeće gradove: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Cazin, Ljubuški, Međugorje, Čitluk, Čapljina, Jablanica, Tomislavgrad, Mostar i Rama-Prozor. 

Kada se popneš na vrh Mont Blanca, kako početi, od kraja, sredine ili početka? Još se sliježu dojmovi, još nisam svjesna „ uspjeha“. Ekipa od 16 planinara spremala se na put prema Chamonixu. Ivan Skaramuca i Brano Arapović u siječnju su najavili kako bi organizirali te vodili zainteresirane članove HPD Prenj 1933 na uspon Mont Blanca. Nisam pričekala ni sekundu, kao i obično kada su putovanja i planine u pitanju, idemo! Poslala sam Brani poruku, piši nas dvoje. Prijavilo nas se 16 što je prilično velik broj za takav poduhvat. Počinju pripreme.

Nastojala sam svaki vikend otići negdje na planinu. Trudila se uključiti u ture koje su bile fizički napornije i zahtjevnije. Kad sam doznala tko je sve u ekipi za odlazak, nije bilo druge. Mahom su to iskusni dugogodišnji planinari, vodiči, trkači, biciklisti i pokoji „obični „ planinar kao ja.

Polazimo 12. srpnja oko 20 sati iz Mostara. Dvoje kolega planinara, Nataša i Dragan, stigli su iz Viteza i Travnika te nam se priključili. Sva oprema s ruksacima stala je u kombi. Vozimo se cijelu noć. Kad vratim film unatrag, pa fino sam se naspavala u automobilu do jutra. Jutro, sedam sati, prolazimo podno talijanskih Alpa kroz životopisna sela. Tunel Mont Blanc dug je 11,6 km i eto nas iznad Chamonixa oko 12 sati. Sutra nas je čekala prekrasna planinarska staza od grada pa do na pola puta prema Aug di Midiu. Svladan uspon oko 1300 m/nv i prekrasni pejzaži do ledenjaka Mer de Glace, inače dug oko sedam km i širok oko 200m najduži je ledenjak u Francuskoj.

Horizont očarava i ostavlja nas prikovane pogledom prema njegovom vrhu. Ledenjak se u posljednjih 40 godina znatno otopio. Tragovi su očiti i jasni golom oku. Koliko toga će nestati s lica zemlje, a da generacije iza nas neće imati priliku biti svjedocima ljepote koju je priroda satkala. U podnožju vidimo i planinare koji se kreću uz ledenjak. Silazimo do turističke atrakcije, tunela i skulptura od leda unutar ledenjaka.

Oko 7. 30 polazimo na žičaru koja nas vodi do tramvajske stanice Mont Lachat na 2074 m/nv vožnja vlakom prema polaznoj točki hodanja Aigle Nest traje dvadesetak minuta. Okolo nas zelene strme padine, viđamo malene živahne svizce i divokoze na nekoliko metara od nas. Eto i uživo maskota i simbola Chamonixa koje se nalaze skoro u svakoj trgovini u obličju plišanih igračaka. Krećemo. Mario se muči s užetom. Kaže nema mjesta u ruksaku niti na ruksaku. Galami sam na sebe. Govori kako nije najmlađi. Na koncu ga stavlja za vrat i krećemo. Prvo lagani uspon, može se reći šetnja. Dolazak do Orlovog gnijezda (LeNid d’ Aigle na 2372 m/nv) te nakon otprilike četiri sata stižemo do raskrižja prema domu Tete Rousse na 3200 m/nv Ne zadržavamo se predugo, čeka nas prelazak prekotakozvanog Koloara smrti (Grand Couloir). Neki bi prešli samostalno bez navezivanja. Ivan se odlučio na navez. Prvih pet je krenulo.

Nije najpraktičnije bilo ići jedan za drugim. Jedan zapne, drugi se pati sa sajlom koja ga vuče sebi  te na taj način gubi ravnotežu. Nakon prvih pet, mudrija odluka bila prelazak po dvoje. Imali smo sreću, nitko nije morao nazad zbog kotrljajućeg kamenja. A sreća nas je pratila i što se vremena tiče, cijelim putem je sunčano i bez vjetra. Počinje uspon stijenama. Nagib je ponegdje bio u potpunosti vertikalan, ali uglavnom od 30 do 60 stupnjeva. Sajle i klinovi su tu ukoliko se ne netko ne osjeća sigurno te su se pojedini mudro kačili na sajlu. Navezivanje po ovakvim stijenama za razliku od ledenjaka i snijega, nije mudro. Jer ako netko pada, onda padaju svi. Jedno po jedno, polako, zamka za zamkom, svako je na svoj način penjao.

Trebalo je preći 600 metara uspona na „sve četiri“. Goca se probio prvi, nas troje dolazimo za njim. Pogled na početnu točku, a misao se nameće sama po sebi: „Lako„ je bilo gore, ali kako dolje? Pristižu i ostali. Nema puno zadržavanja. Gouter je ispred nas smješten na visini od 3835 m/nv okovan snijegom. Svojom metalik srebrnom bojom izgleda kao svemirska postaja. A što sve čovjek neće sagraditi i napraviti u svojoj nakani dolaska do dalekih i visokih vrhova svijeta, radi pogleda na prostranstva svijeta. Ulazak u dom, njegov unutarnji izgled jednako je impresivan kao i vanjski. Kava začinjena čokoladom, nema slađe okrijepe u ovom trenutku. Kao da sam već popela vrh. Još samo malih malih 1000 metara nadmorske do 4808 m. Neki se muče s glavoboljom, piju tablete. Koliko vidim opet nitko nema problem s apetitom.

Sve nas čeka polazak ujutro u 2 sata. Legli smo između 20 i 21 h. Osjetim pritisak iznad sljepoočnica. Pojedini uopće ne mogu spavati, neki tek toliko da otklone umor. Ustajemo u 1 sat. Pijem tabletu za glavobolju. Sad već jedem na silu, tek toliko da me nešto drži prilikom uspona. Nastojim piti vodu koja je rješenje za visinsku bolest. Navlačimo, provjeravamo i pakiramo opremu. Ne čini se hladno. Ali brzo se uvjeravamo da je to varka. Netko je spomenuo da je oko –10 stupnjeva. Palimo čeone lampe, navezujemo se svako u svojoj navezi i polazimo u 2:20.  Mario je ispred mene, a Bojan iza, kao i prilikom vježbi. Pun mjesec nas je počastio svojim odsjajem po ledenim plohama, a nebo bez i jednog oblačka. Ali tko sad ima vremena prepuštanju romantici na planini. I to kojoj planini. Ispred nas i iza nas vidimo svijetla čeonih lampi planinara koji su krenuli prije ili poslije. Meni daju mir i sigurnost, poput ljetnih krijesnica, jer planina je„ krcata„ planinarima. Silim se da pijem vodu. Bojan svakih par minuta pita jesmo li dobro, kako se osjećamo. A ne znam zašto ja njega ne pitah kako je on? Valjda mora biti dobro, čim pita. Nataša se ne osjeća najbolje, muka joj je, povraća joj se. Došli smo do skloništa Vallot na 4362 m/nv i unutra se „potiskali“ čekajući Ivana, Josipa i Natašu. Navlačim još jedne čarape jer su mi se prsti počeli mrznuti. Napokon su stigli. Nataša neće dalje, Zvonimir također. Lorna se dvoumi. Odluka je pala, nas 13 polazimo, njih troje nas čekaju u skloništu. Još samo 400 metara do vrha! „Samo“ se pretvorilo u beskraj. Kisik je sve rjeđi, tijelo se odupire naporu. Moje noge su preteške. Netko je osjetio problem s plućima, netko s glavoboljom, ja ništa od toga, ali noge. Noge su poput olova. Svanulo je jutro. Vrh ne vidim, vidim samo novo, pa novo, pa novo brdo. Prelazimo žilet. Nisam sigurna je’l to taj žilet. Da, čini se opasno. I s jedne i s druge strane, strme litice se obaraju za oči nedogledne provalije. Ali ima dovoljno prostora proći bez problema. Ipak tih pedesetak metara koračamo oprezno.

Ispred sebe vidim Josipa i Ivana. Pa ide to njima fino. Valjda ne stvaram problem Bojanu koji je nazad? Valjda ne kočim ekipu koja je iza? Mimoilazimo se s nekoliko planinara. Jedan od njih mi govori: još dvije minute, još dvije minute. Koji osjećaj, stigli smo! Polako se primičem, stižemo minutu za minutu jedni za drugima. Njih nekoliko nas snima, čestitamo jedni drugima. Josip mi prilazi. Preplavile su me emocije.  Suze su same krenule. One olakšavajuće radosnice. Sjetila sam se svoje tri djevojčice. Koliko žrtve, vremena, priprema, odricanja od zajedničkih trenutaka, odsutnosti, odgovornosti i samoodgovornosti, discipline, radi ovog trenutka. Sad je sve lakše, sad se opet napunih energijom, vjerojatno od adrenalina koji se nagomilao u krvi. Ma nije ovo tako teško. A nije ni lako! Grlimo jedni druge, fotografiramo se, zadovoljstvo dolaska na vrh vidljivo je na svima. Blaženka i ja se slikamo same, ipak smo nas dvije pratile u stopu njih jedanaest bez većih poteškoća. Ako je neko sumnjao, sad više ne sumnja.

Već pristižu i čestitke planinara iz našeg društva u Mostaru, prijatelja, rodbine. Njihove riječi dodatno nas preplavljuju osjećajem ponosa zbog pobjede nad samim sobom. Povratak nazad nakon tridesetak minuta s osjećajem ushićenja. Međutim nema vremena za neoprez, veselje i razmjenu dojmova. Silazak s planine uvijek mora biti oprezniji od penjanja. Iako, sad se sa svakim metrom pluća lakše šire, noge su lakše i lakše. Umor se morao nadići, čeka nas vertikalna stijena i silazak s Goutera. Put do vlaka se oduljio, ali stigli smo na vrijeme do posljednje vožnje. Dolazak u pansion. Večera, a Josipu opet nije bilo teško ispeći palačinke. Pa postoji li slađi san od onog nakon postignutog uspjeha i iscrpljujućeg puta?

Nakon kraće pauze i uspješno odrađenog Princip festivala Princip.ba kolektiv organizira "STIMULUS".

"Stimulus je spoljašnja ili unutrašnja draž koja može izazvati neku čulnu, psihološku ili socijalnu reakciju", poručuju iz kolektiva Princip.ba i poručuju "STIMULUS // Feel the music + Stimulate yourself!".

STIMULUS uključuje svakako i afterparty. Line up:
-Luigy Brusto
-Vazdaisti
-Filip
-Valentin

Grafičku pripremu potpisuje Ivan Pranjković.

STIMULUS će biti održan u petak, 26. srpnja, u Lovačkom domu, koji se nalazi u Poslovnom centru 96 u Vitezu. Vožnja započinje u 22 sata, a a traje do 6 sati ujutro.

Cijena ulaznice je samo 5 KM, a mogu se uzeti na ulazu prije početka. Više informacija možete potražiti OVDJE!

p.s. Dress code: Let your mind be wild!

U nedjelju, 12. svibnja 2019. godine s početkom u 19 sati, Busovljaci će po 25.-i put pjesmom i plesom obilježiti proljeće kroz, sada slobodno možemo napisati kultni, dječji festival MAK (Mali akordi).