“Prvi” zato što je, uz Andriju apostola, upravo on s rijeke Jordana krenuo za Isusom osjetivši kako je to veći učitelj od njegova dotadašnjeg učitelja Ivana Krstitelja. “Zadnji” zato što je jedini od apostola imao dovoljno hrabrosti da dođe i stane pod križ na kojem je Krist bio razapet. Tad ga je, s križa, Isus “proglasio” sinom svoje majke Marije povjerivši ih jedno drugome. Između te dvije točke, u još niz odsudnih događaja, sv. Ivan zauzima posebno mjesto, pa je i na Posljednjoj večeri sasvim blizu Isusa, naslonjen na njegovim grudima.
Takva prisnost sa Spasiteljem rezultirala je i naročitim Ivanovim evanđeljem. U njemu Ivan ne “priča priču”, ne gomila šture činjenice, već ih objašnjava, traži njihove uzroke, povezuje, daje im dublji smisao. Slično je i u tri “poslanice ljubavi”, a naročito u Otkrivenju – djelima koja su ostala trajni izvor teološkog, umjetničkog i svakovrsnog nadahnuća. Ivanovi tekstovi, u trenutku nastajanja namijenjeni poglavito onima koji su pristizali iz poganstva, izazovniji su, zahtjevniji, traže istinsko poniranje. To je već u trećem stoljeću osjetio velik poznavatelj Biblije Origen slikovito rekavši: “Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Ivanovo evanđelje.”
Vjeruje se da je Ivan živio uz Mariju do njezine smrti, a potom je krenuo propovijedati Radosnu vijest. Predaja kazuje da je u Maloj Aziji osnovao sedam crkava, a da je u Efezu izdržao progonstvo za vrijeme cara Domicijana. Dojmljive legende pričaju kako ga je Domicijan dvaput kušao ubiti, ali je prvi put iz čaše pune otrova izišla zmija prije negoli se sv. Ivan okusio smrtonosnog napitka, a drugom prilikom ni vrelo ulje nije mu moglo ništa. Naposljetku, umro je naravnom smrću, i to u dubokoj starosti, negdje oko 100. godine, u doba cara Trajana. Uz knjigu, glavni znak mu je orao, ptica uzvišena nadahnuća, baš kakve su i njegove poruke svima nama ostavljene u Svetome pismu.
glas-koncila.hr