Dr. sc. Jadranka Pavić pročelnica Katedre za zdravstvenu njegu Zdravstvenog veleučilišta Zagreb, radila je istraživanje na populaciji zagrebačkih adolescenata o motivima zbog kojih gledaju televiziju, koliko su vezani uz televiziju i koliko je učestalo gledaju, koliko razmišljaju o gledanim sadržajima i koliko razgovaraju o njima. Istraživanje je potvrdilo kako učestalost gledanja nema utjecaja na školski uspjehno ovisnost o televiziji ima. Isto tako iz istraživanja je vidljivo kako djeca koja gledaju televiziju iz motiva zabave, opuštanja ili traženja informacija imaju veću razinu životnog zadovoljstva i pozitivnih emocija.
Djeca koja gledaju televiziju zbog dosade ili iz navike ili zbog usamljenosti više su vezana, tj. više vremena provedu uz televiziju. Takva djeca nisu kognitivno uključeni u gledanje televizije i pasivni su gledatelji, dakle gledaju samo da im prođe vrijeme. Kod ove djece postoji visoka razina prisutnih negativnih emocija. Postoje razlozi zašto je netko ovisan o televiziji ili nekom drugom mediju, a ti razlozi mogu biti usamljenost ili socijalne prirode – nemaju drugo što raditi.
Ono o čemu se daleko manje govori jest kako televizija može imati pozitivan utjecaj – iz emisija se može učiti, opustiti od stresnih situacija, popraviti loše raspoloženje, smanjiti negativne emocije, može poslužiti kao izvor opuštanja i odmora nakon školskih i radnih obaveza i razlog za druženje članova obitelji. Psihologinja, praktičar terapije igrom, Sanja Ivanušević Grgas, dodaje kako na razvoj djece utječu svi ekrani – uz televiziju to su i računala, laptopi, tableti i mobiteli.
Televizija i elektronika dio su našeg života i nisu problem kada se umjereno koriste i ne ometaju dijete u drugim razvojno važnim i prikladnim aktivnostima. No ključno je pitanje što je i koliko je to umjereno.Preporuka je da do 3. godine dijete uopće ne bi trebalo biti izloženo ekranima, do 7. godine najviše 1 sat, a kod adolescenata do 2 sata dnevno.
Primjećuje se epidemija negativnog utjecaja ekrana na razvoj, jer djeca sate i sate provode pred njima. U praksi psiholozima po savjet dolaze bespomoćni i zabrinuti roditelji i djeca koja su ovisna o ekranima. Vrlo su promjenljivog raspoložena, izuzetno loše pažnje, s čestim ispadima bijesa i kod kuće i u školi, nerazvijene tolerancije na frustraciju i nerazvijenih socijalnih vještina.
Dr. sc. Jadranka Pavić smatra kako bi televizijske kuće trebale imati medijskog pedagoga koji bi davao preporuke kako odgajateljima i učiteljima tako i roditeljima o preporučenim programima koji mogu biti korisni u odgoju i obrazovanju.
/hrt.hr/
