Početkom lipnja 1993. godine izvršen je sustavni i dugo planirani napad postrojbi Armije BiH na područja općine Travnik koja su bile pod kontrolom jedinica HVO. U nekoliko dana otvorenog napada, ne samo na vojne ciljeve, već i na civile, izvršeni su brojni i monstruozni zločini. Kao rezultat toga je protjerano oko 20.000 travničkih Hrvata sa svojih višestoljetnih ognjišta, a njihova imovina je sustavno pljačkana, rušena, uništavana i paljena. Snage Armije BiH su tih dana na zločinački i svirep način ubile 137 hrvatskih civila i bojovnika, a 8. lipnja 1993. godine zatočeno je i strijeljano 37 hrvatskih branitelja, ranjenika i civila u selu Bikoše, od kojih 22 još uvijek nisu pronađeni. Zbog toga se mjesec lipanj 1993. godine smatra najtežim i najkrvavijim razdobljem u povijesti travničkih Hrvata, a ujedno i jednim od najsramnijih dana u povijesti Travnika zbog počinjenja nezapamćenih zločina, protjerivanja i brojnih drugih nečasnih radnji nad Travničanima samo radi toga što se „pogrešno“ zovu. Do kraja rata na području općine Travnik ubijeno je 427 hrvatskih branitelja i 124 civila. Za ove zločine još nitko nije odgovarao.
Za svega nekoliko dana Brajkovići, Dolac, Grahovčići, Grahovik, Guča Gora, Jankovići, Kraljevice, Lovrići, Ovčarevo, Pirota, Šipovik, Vidoševići i brojna druga mjesta iz travničke općine su ostala pusta, vjerojatno po prvi put od kada su i nastala. Cjelokupno stanovništvo je protjerano. Navedena mjesta nisu ostala pusta zato što se stanovništvo bojalo da će se izliti Lašva, krenuti lavina snijega sa Vlašića ili zbog toga što im ne odgovara klima u srcu Bosne, kako bi se moglo zaključiti iz izjava pojedinih lokalnih moćnika koji negiraju etničko čišćenje i zločine, te rada nadležnih organa za sankcioniranje ratnih zločina budući da nisu ništa uradili da zločinci za svoja zlodjela odgovaraju, već zbog toga što je stanovništvo moralo napustiti svoje domove i spasiti svoje živote od pohoda zločinačkih hordi. Paralelno sa etničkim čišćenjem žitelja hrvatske nacionalnosti iz ruralnih područja, isto se događa i urbanom dijelu općine – gradu Travniku. Bašbunar, Bojna, Kalibunar, Zenjak i drugi dijelovi grada su postali jednonacionalni. Travnik je u svega nekoliko dana izgubio ono što je stoljećima gajio i po čemu je bio prepoznatljiv, a to je multietničnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost.
Važno je istaknuti da zločini nad Hrvatima Travnika nisu stali tih krvavih lipanjskih dana 1993. godine, već su nastavljeni do kraja rata, a čak i nakon istog. Ubojstva civila u Travniku nakon rata su vršena na jednako sustavan i planski način, kao i u ratu, a s ciljem onemogućavanja povratka, odnosno nastavka etničkog čišćenja. Kao i za zločine u ratu, niti za zločine nakon rata, odnosno u „miru“, nitko nije odgovarao, a o tome je „Travnički vjesnik“ u nekoliko navrata pisao. Stoga, 23 godine nakon etničkog čišćenja, a skoro 20 godina nakon rata, na žalost, Travnik nije u potpunosti vratio svoj multietnički, multikulturalni i multikonfesionalni identitet. Na vraćanju starog sjaja Travnika svi Travničani trebaju raditi, a preduvjet za uspjeh je da se detektira „kukolj“, odnosno zločinci koji slobodno hodaju od Žitarnice do Kalibunara već više od dva desetljeća nakon svog „krvavog plesa“ po Travniku, te za počinjene zločine odgovaraju. Osuda zločina i kažnjavanje zločinaca su prvi korak u izgradnji zajedničke budućnosti i istinskog suživota. /o.t./
