„Šta sam ja...bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam šta je zavičaj. Šta znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku. Jer...šta je čovjek bez domovine...i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja...Mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći...“

Katarina Kosača Kotromanić rođena je oko 1425. godine u Blagaju kod Mostara od majke Jelene Balšić i oca herceg Stjepana Vukčić Kosače. Navršivši 22 godine, postala je suprugom kralju Stjepanu Tomašu Kotromaniću i time prihvatila rimokatoličanstvo (prije udaje bila je pod jakim utjecajem svoje pravoslavne bake koja je u tom duhu odgojila i njenu majku Jelenu). Sklapanjem ovoga braka, kralj Stjepan Tomaš Kotromanić dobio je jakog saveznika u liku Katarininog oca, u ratu protiv Osmanlija. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš su stolovali u kraljevskom gradu Bobovcu, nadomak Kraljeve Sutjeske. Imali su dvoje djece, Sigismunda i Katarinu, te pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša Kotromanića 1461. godine, Katarina službeno prestaje biti kraljicom, ali joj nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević daje titulu kraljice majke i ona ostaje živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

U mjesecu svibnju i lipnju 1463. godine osmalijske sile su žestoko nadirale s istoka i kralj Stjepan Tomašević je okončao svoj život braneći prijestolje, dok se u to vrijeme kraljica Katarina zatekla u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio okupiran, uspjela je pobjeći do Kupresa gdje je počela okupljati vojsku za obranu Bosne. U to vrijeme je u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Nakon što se nije uspjela ni na Kupresu suprotstaviti silama Osmanlija, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno sa kraljevskom vojskom povukla do Dubrovnika. Postoji legenda koja kaže da je kraljica Katarina zajedno sa svojom vojskom uspjela izbjeći osmanlijsku potjeru time što je konje naopako potkovala i tako ih zavarala. Katarininu djecu, Osmalije su oteli i odveli ih u Carigrad na dvor, gdje su primili islam i nikad ih više nije vidjela.

Budući da je u to vrijeme i Dubrovnik bio u opasnosti da padne pod vlast Osmalija, ipak je zahvaljujući svojim jakim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama i velikom otkupninom, uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu. Odatle je kraljica Katarina otišla u Rim gdje je sve do svoje smrti, 1478. godine radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani vjere. U Rimu je uživala veliki ugled, bila je pod papinskom zaštitom, sudjelovala je u ondašnjem društvenom životu, te je držala vlastiti mali dvor na kojem su boravili uglavnom njeni sunarodnjaci.

Iako u tuđini, sama, bez supruga, bez djece, nedaće koje su je snašle, kraljica Katarina je dostojanstveno podnosila, a ondašnja talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njenu sudbinu. Od svega što ju je snašlo, najteže je podnosila razdvojenost od djece i sudbinu koja ih je zadesila, nakon što su odvedeni u Carigrad. 1470. godine kraljica je tražila pomoć od milanskog kneza Galeazza Sforze u cilju oslobađanja svoje djece, a ista molba je ponovljena i 1474. godine, no kako je poznato, ostalo je bez nekog odjeka.

Njezin boravak u središtu kršćanskog svijeta ostavio je jak pečat na njezin vjerski život. Zla sudbina ju je potaknula da dublje promišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i primjenjuje ga u svome životu. Stupivši u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli u Rimu, pristupila je i Trećem redu sv. Franje, te se svojski zalagala i pomagala ovu bratovštinu. Načetog zdravlja, kraljica Katarina je teško obolila i kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva, 20. listopada 1478. godine, dala je napraviti oporuku, u kojoj je najprije izrazila želju da bude sahranjena u crkvi Aracoeli. Papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i molila ih da ga u cijelosti predaju njenom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo. Ako se Sigismund ne vrati kršćanskoj vjeri, nasljednicom postaje njena kći Katarina pod istim uvjetom. No, ako oboje djece ustraje u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnicom Bosankog kraljevstva. Ostala dobra, pokretna i nepokretna kraljica Katarina je ostavila svojim dvorjanicima koji su je vjerno služili svih 14 godina boravka u Rimu.

Kraljica Katarina je umrla pet dana nakon pisanja oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji, pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli, a na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom. Nakon 112. godina, pregrađeno je svetište u kojem se nalazi njezin grob, postavljena je nadgrobna ploča uz stup do svetišta i natpis je preveden na latinski.

Zahvaljujući franjevcima, bosanski Hrvati kroz stoljeća štuju kraljicu Katarinu kao ženu sveta života. Svake godine, na dan njene smrti 25. listopada obilježava se dan blažene Katarine Kosače Kotromanić. Slave je brojni vjernici želeći slijediti njezin primjer vjere, a u narodu je ostala simbol nadahnuća i uzora. Kao pobožna kršćanka, umna žena i dobra vezilja, izrađivala je i crkveno ruho koje se i dandanas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njenu čast i danas žene iz ovoga kraja na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“.     

 I.D.