Lokalni izbori, koji su sada već iza nas po mnogo čemu ostati će upamćeni. Osobito će se urezati, da ne kažemo zapečatiti u memoriji bošnjačkog političkog vodstva, jer iskustvo srpskog preuzimanja Srebrenice biti će im znatno bolnije od svih poraza koje su udružene bošnjačke snage SDA/SBB na ovim izborima također osjetili. Pored Srebrenice vrijedi spomenuti Zenicu gdje je prvi put u povijesti pobjedu izgurao kandidat koji ne dolazi iz nomenklature SDA. Također, i u Tuzli su imali velika očekivanja, ali utvrda SDP-a, reklo bi se više Jasmina Imamovića i na ovim izborima pokazala se tvrdim orahom za ujedinjene probosanske, odnosno bošnjačke snage. Zanimljiv je i gubitak Bihaća gdje je pobjedu odnio predstavnik Građanskog saveza Šuhret Fazlić, a osobito povratak Fikreta Abdića – Babe koji se na ove izbore prijavio kao predstavnik laburističke stranke. Dojmljivim se čini i pobjeda Amre Babić u Visokom, bivše dužnosnice SDA, odakle dolazi i tajnik SDA Amir Zukić, koja je, istine radi doista fenomenološka pojava za naš politički ambijent i razinu demokratske svijesti. Usto što je žena, osobitost njene pojave jeste i činjenica da je jedina načelnica općine u ovom dijelu Europe koja nosi hidžab, muslimansku vjersku i tradicionalnu odjeću, a pritom predstavlja bivši kadar SDA, stranke koja stavlja tapiju na isključivo pravo obrane nacionalnih i vjerskih bošnjačkih interesa, a koja je napustila SDA zbog unutarstranačkih sukoba i neslaganja. U Bugojnu već po drugi put nezavisni kandidat Hasan Ajkunić osvaja vlast, a da kandidat SDA/SBB ostaje trećeplasirani i pored činjenice da iz tog srednjobosanskog grada dolazi potpredsjednica FBiH Melika Mahmutbegović. Zavidoviće osvaja predstavnik posrnule Stranke za BiH, Vareš Zdravko Marošević, Gradačac, Gračanica i niz drugih simptomatičnih izbornih ishoda, koji ukazuju na sljedeću stvar.
Osovina SDA/SBB na ovim izborima više se bavila pitanjima kako doskočiti Hrvatima, kako ih zaustaviti u “rušilačkim“ aktivnostima podjele BiH, kako od Stoca napraviti Mostar, jer pobogu, zdrave institucije, pa makar se to radilo i o lokalnoj samoupravi, u kojima Hrvati čine kakav takav politički čimbenik nije u nacionalnom interesu Bošnjaka i to je suprotno interesu BiH u cjelini. U potpunoj zaluđenosti osvajanja vlasti u Stocu, toliko opijeni željom za pobjedom, pomno planiranom dugi vremenski period, dobro izračunatom fiktivnim prijavama birača, Kaplan najavljuje pobjedu i prije samih izbora.
U tom pobjedničkom zanosu, popraćena gorljivom željom za osvajanjem Stoca i bolesnom ambicijom za zaustavljanje proustaških snaga u razgradnji jedine BiH, te zatiranja u sjemenu ideje Hercegbosne, Bošnjaci, ti dobri Bošnjani, najodgovorniji narod za sudbinu BiH, zaboraviše Srebrenicu. Onu Srebrenicu koja je najveće moralno posrnuće Zapada, na čijem stradanju su udareni temelji genocidne tvorevine, istu onu Srebrenicu na kojoj se godinama stvarala propaganda i branio mit o tome kako su jedino muslimani/Bošnjaci žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Potpuno sigurni u uspjeh zajedničkog kandidata Čamila Durakovića u Srebrenici, kroz cijeli prijeizborni program, pa čak ni za vrijeme kampanje Srebrenica nije bila tema, nije postojala potreba ni za kakvim propagandnim bombardiranjem bošnjačke javnosti.
PODIJELJENE SREDINE TRAŽE DRUGAČIJI MODEL UPRAVLJANJA
Bosna i Hercegovina je postkonfliktno društvo, iza nas je krvavi rat, u kojemu su sudjelovale sve zaraćene strane i to svi jedni protiv drugih. Stradanja, razaranja, pljačke, ubojstva, pustoš, promatrano čisto sa sociološkog aspekta fenomena rata, sasvim je jasno da će ta epizoda iz rata teško biti zaboravljena ili izbrisana, jer mnogo je traga na životu i sudbinama ljudi ostavila. Zato kažemo da je Bosna i Hercegovina, svi današnji procesi koji su aktualni i važni za budućnost ove države bremeniti prošlošću. Tri naroda će morati postići konsenzus o budućnosti ove države te pokušati naći zajednički nazivnik, prihvatljivu matricu koja bi dala svim pripadnicima konstitutivnih naroda ali i građana dovoljno prostora za afirmaciju svojih nacionalnih, kulturnih i drugih posebnosti potpuno slobodno, jedni s drugima i bez dociranja. Rasprava o tome tko se kako osjeća, koji je narod stariji, tko je od koga nastao, tko polaže prava na ovu državu, kome se oduzimaju ta prava, jasno je da nas neće nigdje daleko odvesti, posebno što je danas, rasprava o tome potpuno irelevantna uvažavajući činjenice i stanje na terenu.
Akutna boljka svih postkonfliktnih društava upravo i jeste u nemogućnosti pronalaska zajedničkog sadržaja svih koji žive suživot u podijeljenim društvima, kako bi ulagali u zajedničku budućnost i zajednički, ravnopravno izgrađivali društvo kojem pripadaju. Podijeljena društva, kakva je i BiH, upravo zbog takvih odnosa između nacionalnih i konfesionalnih zajednica i predstavljaju poseban izazov za sve koji promišljaju ugodan suživot i zdravu budućnost, a posebno za one koji o tome odlučuju. Treći entitet, kao zahtjev koji se pojavljuje s hrvatske strane, prvenstveno predstavlja sinonim za ostvarenje jednakopravnosti tri naroda u BiH. Ako većinski bošnjački i većinski srpski, de facto i de iure, kroz nametnuta loša ustavna rješenja, koja degradiraju ustavnu poziciju hrvatskog naroda, imaju sve poluge vlasti u entitetima gdje su većina, postavlja se pitanje zašto i Hrvati kako konstitutivni narod, ne bi imali legitimno pravo zahtijevati svoj entitet. To nije rehabilitacija ideje Herceg-Bosne, koja kod nekih možda i budi loše reminiscencije iz prošlosti, nego opravdan zahtjev svim učesnicima u političkom životu BiH, da o pitanju pozicije hrvatskog naroda, ali i o sudbini BiH ozbiljno promisle. Sretna budućnost ove države neće biti ako Hrvati kao tvorbeni narod ne bude ravnopravno sudjelovao u svim političkim procesima bitnim za ovo društvo i državu koja je jednako hrvatska kao i ostalih konstitutivnih naroda koji je smatraju svojom.
Međutim “Slučaj Stolac i Srebrenica“ nas pozivaju, da ne promišljamo samo o budućnosti države na nacionalnom nivou, vrlo je važna i lokalna, politička mikrosfera, možda i važnija od političkih procesa koji se odvijaju na najvišem nivou. Lokalne vlasti su najbliže građanima, tu se odvija svakodnevni život, ali i za njihovu uspješnost, sve podijeljene sredine moraju položiti ispit zrelosti u poimanju nacionalnog i konfesionalnog pitanja kao i svih drugih “bitnosti“ za onaj manje brojan narod, koje ih čine drugačijim od brojnijih, u sredini u kojoj živi i osjeća je svojom, u kojoj je rođen i odrastao, i koja predstavlja njegov svijet i mali dio svemira. To je koncept na kojemu će morati poraditi predstavnici sve tri nacionalne zajednice u BiH. Ono što smo vidjeli u Stocu ili Srebrenici, predstavlja jasno upozorenje za sve sudionike političkih procesa u našoj državi.
Zašto je važno pokušati pronaći održiv koncept na lokalnoj razini koji će biti uključiv i u kojemu će predstavnici manje brojnijeg naroda naći svoje mjesto, te pitati i biti pitani za sve odluke koje se donose na lokalnom nivou, u kojemu će biti aktivni sukreatori lokalnih prilika i čiji glas će se čuti i uvažavati?
KRENIMO PUTEM TRAVNIČKE PROMEMORIJE
Upravo zbog činjenice da u BiH postoji barem još 20 potencijalnih situacija koje smo imali priliku gledati u Stocu i Srebrenici. Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, Stolac, Rama, Žepče, Odžak …, predstavljaju neuralgične točke i krizna žarišta s moguće sličnim scenarijem. Zbog toga je odgovornost na političkim elitama tri konstitutivna naroda da pokušaju naći održiv model, a svakako vrijednim ovdje treba spomenuti i prve korake u tom smjeru. Sredinom ove godine, javnosti je predstavljena Travnička promemorija u kojoj su predstavnici hrvatskog naroda općine Travnik pozvali predstavnike Bošnjaka, ali i međunarodne autoritete i cjelokupnu javnost na dijalog i potragu za održivim rješenjima. O svim pitanjima značajnim za budućnost, važno je razgovarati otvoreno i argumentirano, a posebno je važno iskazati spremnost da se problemima ide u susret i da se traže rješenja uvažavajući svoje sugovornike.
Politički i društveni aspekt i značaj “Travničke promemorije“ ogleda se u činjenici, što Promemorija predstavlja sasvim drugačije političko sredstvo koje baš i nije imanentno bosanskohercegovačkoj političkoj stvarnosti. Promemorija prije svega počiva na temeljnim demokratskim postulatima, poziva na dijalog, otvoreno i bez zadrške definira probleme i nudi izlaznu strategiju, put prema rješenju.
Ono što je ključno izdvojiti iz Promemorije, a što daje odgovor kako implementirati rješenja, je to, da je preduvjet istinskog rada lokalne vlasti na dobrobiti svih žitelja lokalne zajednice samo pravedna politička reprezentativnost predstavnika svih naroda i građana koji žive u istoj, bez obzira na njihovu brojnost. Time se smatra da Travnik kao jedinicu lokalne samouprave, a i ne ograničavajući se samo na njega, treba urediti na način koji osigurava ravnopravnu zastupljenost svih naroda i građana u lokalnoj vlasti. Vizija koja se navodi u Promemoriji je ta, da općina Travnik u budućnosti bude gradska zajednica uređena po načelu jedinstvenoga gradskog i upravnog područja u kojoj svi konstitutivni narodi i građani koji žive u Travniku imaju pravo birati i biti birani kroz izborna područja u kojim se jamči, kako minimalna, odnosno maksimalna nacionalna zastupljenost, tako i teritorijalna reprezentativnost, s čitavog područja grada Travnika.
Svakako ono što je najvažnije, daje prostor za politički dijalog, jer rješenja neće biti ako predstavnici i jednih i drugih o tome se ne dogovore. Činjenica jeste da u posljednjih dvadeset godina postdejtonske BiH u gotovo svim podijeljenim sredinama vlast osvajaju nacionalne stranke. To u pravilu govori da je osnovna tema i na lokalnim nivoima, problem ne riješenog nacionalnog pitanja, opravdan ili neopravdan strah od brojnijeg i dominantnijeg. Što svakako ne bi trebalo biti, jer otvorena nacionalna pitanja i status jednog naroda ne rješavaju lokalne institucije. Također, sasvim je izvjesno da će u takvim uvjetima vlast dobiti ona stranka i onaj narod kojeg, pa makar i u promilima, ima više. Osnovna pretpostavka za izborni uspjeh, jeste nacionalna homogeniziranost. Međutim to ne smije i ne treba biti razlog da onaj koji zbog nacionalnog pregrupiranja ne uspije u izbornim apetitima, bude predmetom političkog marginaliziranja, a ipak u svom narodu, koji je manjinski u toj lokalnoj zajednici, ostvari uvjerljivo najveću izbornu podršku. Iz tih ali i sličnih razloga, lokalni politički ambijent, izmjenom ustavnih rješenja ali i promjenom lokalnih Statuta općina i gradova treba do kraja relaksirati i demokratizirati. Zadržavajući status quo u tim sredinama, koji se ogleda u permanentnim ili stalnim paralizama sustava, kao što imamo priliku gledati u Mostaru, a pritom ništa poduzimati kako bi iste blokade i otklonile, ne vodi ka rješenju nego daljnjem usložnjavanju i onako složene političke situacije. U tom pogledu, vrijedi podcrtati, kako je Travnička promemorija važan dokument, jer predstavlja novi, potpuno prihvatljivi, najdemokratskiji alat u borbi za ostvarenje političkih ciljeva, jer nudi optimalna rješenja i poziva suprotnu stranu za pregovarački stol, bez mrkve i batine.
Slučaj Stolac i slučaj Srebrenica zapravo do kraja na najjednostavniji način daju cjelokupnu deskripciju ukupnog stanja političke svijesti u Bošnjaka. Srebrenica i gubitak izbora bošnjačkog kandidata za načelnika, Stolac i razbojnički pokušaj osvajanja vlasti, šalje vrlo jasne signale političkom Sarajevu, koje ni ovoga puta neće shvatiti. Maksimalistički zahtjevi iskazani u Stocu, kao dugoročnom bošnjačkom političkom cilju te kopanje rupe Hrvatima u Hercegovini, ali i u cijeloj FBiH, najprizemnije su spušteni u Srebrenici. Oba slučaja Bošnjacima šalje vrlo jasnu poruku, kada hoćeš sve, pa i ono što ti ne pripada, ne dobiješ ništa pa izgubiš i ono što ti, uvjetno rečeno, pripada.
Srebrenica, zajedno sa Stocem treba gledati kao poziv bošnjačkoj politici na otriježnjenje, jer ovako se država ne može graditi, a osobito ne zajednica tri konstitutivna i ravnopravna naroda. Ukoliko bošnjačka politika ne shvati da budućnost BiH nije u projiciranju stalnih kriza, nego u traženju rješenja, ova država će se urušiti iznutra, samo je pitanje vremena.
Travnicki.ba
