Ova akcija ima i povijesni karakter jer je to bio i prvi oružani sukob tada malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih snaga s moćnim srpskim paravojnim postrojbama i pripadnicima tzv. JNA.
Na grobove Ilije Petrovića, na groblju Kraljevica i Josipa Kurevije, na Starom groblju u Malom Mošunju, cvijeće su položili članovi obitelji poginuli, skupina njihovi prijatelja i suboraca, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata , te politički dužnosnici predvođeni Ljubicom Garić, predsjednicom županijske Udruge ubijenih i nestali pripadnika HVO-a. To su učinili i Dragan Vinac, umirovljenim brigadirom HVO-a i Boris Marjanović, federalnim parlamentarnim zastupnikom, ujedno i predsjednikom OO HDZ-a BiH Vitez.
Ovaj prvi oružani sukob i pogibija dvojice hrvatskih bojovnika ustvari je bio i početak najvećeg stradanja hrvatskog puka srednje Bosne u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Uz to , zauzimanjem skladišta naoružanja u Slimenima hrvatska strana je došla do velikih količina vojne opreme, a ujedno je i pokazala agresorima odlučnost i spremnost braniti i obraniti Lašvansku dolinu, srednju Bosnu… Stoga i čudi da se ovom događaju u Slimenima i nekoliko dana ranije pogibiji Mirjane Laštro, Mate Vučića i Nazifa Skopljaka, civilnih žrtava bombardiranje Busovače 26. travnja 1992. godine, činu odmazde za zauzetu vojarnu „Draga“, ne daje značaj kakav ovim događajima po svemu pripada.
