U Bolnici za plućne bolesti i tuberkulozu (TBC) u Travniku u završnoj je fazi nekoliko projekata, od povećanja energetske efikasnosti, do obnove pojedinih odjela i skorog otvaranja onkološkog i odjela za palijativnu njegu.

Nakon Viteza i ugodne kave s Josipom Pandžom, krenuo sam put Fojnice. Niz je prijedloga koje sam dobivao oko sljedećeg teksta na blogu www.poglednasredisnjubosnu.blogspot.ba, ipak je presudila moja želja da napišem tekst o samostanu koji je obilježio stoljeća burne bosanske povijesti, ali na način da ljudski faktor bude prožet kroz priču o  fra Miri Reloti, gvardijanu samostana Duha Svetoga u Fojnici.

U međuvremenu se priča o blogu proširila i na društvene mreže u vidu  facebook stranice pod nazivom Pogled na središnju Bosnu. Raduje i činjenica da su mnogi portali već preuzeli prvi tekst što i jeste krajnji cilj bloga, tj. da na različite načine tekst nađe put do svojih čitatelja.

Dogovor oko Fojnice i razgovora s gvardijanom bio je prilično jednostavan. Po principu joker zovi, nazvao sam Darija Grgića i termin kod gvardijana je bio osiguran.

Baš taj dan dok su me Alen i Grga strpljivo čekali kod samostana, kiša je bez milosti šamarala Fojnicu i središnju Bosnu,  i sam doživljaj samostana i njegovog položaja,  iako sam tu bio bezbroj puta, bio je dodatno pojačan . Odmah na ulasku u grad, za one koji nisu bili tu, kompletnim položajem na uzvisini, dominira samostan. Onako grandiozan, nije to običan sakralni objekt , nije nikada ni bio. Tu na ovim prostorima su ispisani brojni povijesni događaji, tu su se dogodili susreti dviju civilizacija, potpisali prvi  značajni dokumenti i čuvala povijest Bosne i bosanske provincije. Koliko god puta dolazili, a u životu jednostavno mora se doći barem jedanput to vidjeti, uvijek je to poseban doživljaj, uglavnom teško opisiv riječima, osim ako niste vrli pjesnik, vješt s riječima pa osjećaje možete prenijeti tako da zastane dah slušatelju/čitatelju i da zamisli mjesto koje vraća u prošlost.

Pri dolasku odmah iznenađenje, pozitivno naravno, vesela mašina je odrađivala svoje, rakija se „pekla” po starom dobrom običaju  ovih krajeva. Domaćini koji upravljaju samostanom, njih sedmorica, naši bosanski fratri koji su  uvijek bili prepoznatljivi po  svojoj gostoljubivosti,  već su spremili čašicu viška, a nije izostao ni poziv na ručak. Sve skupa, za nekoga tko se rodio tu i živi tu već skoro 40 godina to je nešto „poznato'', ali opet specifično jer gostoljubivost koja prevladava kod ljudi naših krajeva poznata je nadaleko;  o njoj sam slušao u Zagrebu i Beogradu, i u mnogim velikim gradovima. Ovdje u središnjoj Bosni, putnik namjernik ne ostaje ni gladan ni žedan, a ako poželi vrlo često ni trijezan.

Razgovor s gvardijanom fra Mirom Relotom, inače busovljakom, bio je izuzetno ugodan i lagan. Zadovoljstvo je voditi lagane razgovore s ljudima poput fra Mire, čovjekom  koji je službu obavljao na raznim kontinentima. Vrlo spretno je iznio činjenice koje su mi brzo pobudile znatiželju i upoznao me sa svojom impresivnom biografijom. Osoba je to koja zaslužuje da ipak i malo šira javnost upozna njegov nevjerojatan životni put, put čuvara središta duhovnosti ovoga kraja i samostanskog blaga koje je impresivno, i koje  nam prenosi priču koja ide daleko u prošlost.

Miro, rođen 1965. godine u Busovači, učenik srednje građevinske škole, mladić pun elana, životne energije i ideja,  na raskršću života bira između dva životna puta: svjetovnog i onog suprotnog, i bira ovaj drugi. Prvo odlazi u sjemenište u Visoko, zatim na teološki fakultet u Sarajevo i naposljetku dobiva prefiks za kojim je čeznuo  te postaje fra Miro. Ovoga pronicljivog fratra vedrog duha, život je odveo na put oko svijeta; u razne države, bacio ga među različite narode kako bi spoznao ljudske ćudi, upoznao i iskusio potpuno suprotne kulture, neobične priče i povijesti, učio jezike koji su mu pomogli razviti odnos sa tamošnjim stanovništvom, omogućili bolje upoznavanje njihovih pogleda na svijet te na koncu mu pomogli da postane osoba kakva je danas.

Tako je fra Miro služio u Kanadi, Jeruzalemu, New Yorku, Rimu i Bariju na jugu Italije, u samostanu bl. Jakova Zadranina, prvog hrvatskog blaženika beatificiranog 29. prosinca 1700., a u kojemu je postojalo 12 samostana koji su pripadali franjevačkoj bosanskoj provinciji.

Obnašao je funkciju župnika, definitora i od 2016., po povratku u domovinu, obavlja dužnost duhovnika studenata bogoslovije u Sarajevu te gvardijana samostana Duha Svetoga u Fojnici.

Samostana pod čijim podnožjem usne grad Fojnica, usne i cijela Bosna; samo Mjesec prostre srebrn plašt nad samostan i krovove kuća, a u tišini bdiju franjevci i čuvaju prošlost, sadašnjost i budućnost svoga kraja. Smatra se da samostan datira iz 14.og stoljeća kada je bio obična kuća gdje su fratri dušebrižnici duhovno hranili i štitili svoj narod, i čuvali tradiciju. Sada je to velebno zdanje kojemu se divi svatko tko tuda prođe, bilo turisti, bilo posjetitelji ili tek slučajni prolaznici. Samostan posjeduje moderno uređenu suvenirnicu, muzej koji  ima bogatu numizmatičku zbirku i u kojemu se čuva čuvenaahdnama^[1] iz 1463.godine, potpisana između sultana Mehmeda i fra Anđela Zvizdovića, čiji se plašt čuva u samostanu, kojom je sultan Mehmed pod svoju zaštitu stavio bosanske katolike. Vrijedi podsjetiti i na vrijednost dokumenta kao pravnog akta koji je jedini takav u tadašnjoj Europi.

Knjižnica kao središnji dio podsjetnika na kulturu, povijest i obrazovanje u Bosni posjeduje neprocjenjivo blago od 15 000 knjiga, 16 dragocjenih primjera inkunabula i Fojnički grbovnik ^[2]kao jedini i najstariji zbornik grbova sačuvan na teritoriju Bosne i Hercegovine koji predstavlja porodice srednjovjekovne BiH, a za kojeg se smatra da je nastao između 14.-17. stoljeća.

Na koncu, samostan u Fojnici i njegovi čuvari su zbilja posebna priča. Jedan tekst nije dovoljan za ispričati priču o samostanu, crkvi i fra Miri. Posjeta samostanu nije samo doživljaj duhovne prirode već i jedna vrst putovanja kroz vrijeme koje otkriva cijeli niz novih doživljaja događaja koji su se odvili na ovom prostoru.

/pogled na sredisnju bosnu/

U Novom Travniku održana je Prva Slatka utrka koju je organiziralo Udruženje dijabetičara djece i mladih “Slatkiš” iz Novog Travnika u svrhu obilježavanja “Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa”, prenosi Drukciji.ba. 

Jučer se u mjestu Jehovci u blizini Kiseljaka prevrnulo vozilo u kojem su teško ozlijeđene tri osobe. Srećom po njih, u koloni pored je vozila mlada doktorica Merima Kruščica koja je brzom intervencijom spasila sve tri osobe.

Jedna osoba je preminula nakon prometne nesreće koja se dogodila sinoć oko 20.30 sati na lokalnom putu u mjestu Kruščica, općina Vitez.

U prometnoj nesreći sudjelovali su vozač automobila "Renault Clio" A.M. (1966.) iz Viteza te vozač motocikla "Piaggio Zip" S.B. (1955.) također iz Viteza, koji je i preminuo.

Nakon što su ozlijeđenom motociklisti, u bolnici u Novoj Biloj konstatirane teže tjelesne ozljede, on je prebačen u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS), gdje je tijekom noći preminuo.

U tijeku su istražne radnje na rasvjetljavanju okolnosti ove prometne nesreće.

/vecernji.ba/

Danas 31.10.2017 godine povodom blagdana Svih svetih i Dušnog dana izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora, Udruga proisteklih iz Domovinskog rata, te Ministarstva obrane BiH i Oružanih snaga BiH položilo je cvijeće i upalilo svijeće za sve poginule, umrle i nestale branitelje HVO i civilne žrtve Domovinskog rata općine Novi Travnik.

U proteklom Domovinskog ratu živote je izgubilo 226 branitelja HVO i 44 civilne žrtve rata. Iako je vandalskim činom bio uništen Križ na središnjem spomen obilježju, udruge proistekle iz Domovinskog rata su uspjele postaviti novi Križ pred kojim smo mogli dostojanstvo odati počast poginulim braniteljima.

Iz Kikinde sa internacinalnog festivala muzike za djecu „ Ta se pesma ljubav zove“ u Novi Travnik stižu dvije nagrade za pjesmu „Eh, ta škola“ autora teksta i glazbe Gorana Puletića.

Bilo je dosta dileme oko toga  s kojom temom krenuti u blogerski svijet i kako to uvijek biva u mome životu ta tema je košarka. Taj sport, kada ti jednom uđe pod kožu jednostavno nema šanse da ga se rješiš. Poznavajući zaista veliki broj košarkaša i ljudi koji su svoj život posvetili ovome sportu, slobodno mogu napisati da je to jedan oblik ovisnosti. Alkoholičari nikako da se maknu od alkohola, pušačima nikakvi zakoni ne mogu zabraniti da „dime“, mnogi se od svojih ovisnosti liječe, ali s košarkom to je uzalud, niti se ne  pokušava. Odmah u startu prihvatiš da uz ovaj sport ide i nesanica jer kako biti košarkaški ovisnik, a ne gledati najjaču ligu na svijetu, ne uživati u vrhunskoj NBA košarci. A ako si baš ovisnički raspoložen onda noći provodiš uz NBA gladijatore.

Uzevši u obzir činjenicu da sam i ja jedan od ovih gore navedenih, i to da sam s jednim od najmlađih i najuspješnijih trenera na ovim prostorima duže vremena dogovarao kavu,  i kako smo poklopili termin stvar je bila jasna; prvi tekst ide o jednom košarkaškom fanatiku i ovisniku, osobi koja je vjerojatno u pripremi utakmica odgledala više košarkaških minuta nego što to netko učini u čitavom životu i naravno osobi koja dolazi iz Viteza, koja je vodeći kadetsku reprezentaciju doživjela ovacije i doček 50000 ljudi u Sarajevu, a vjerujte da većina njih vjerojatno ne zna pola košarkaških pravila.

Naravno, riječ je o Josipu Pandži, treneru koji je svoju karijeru krenuo graditi iz svoga Viteza. U to vrijeme biti trener kluba iz Viteza i nije baš bila najsretnija pozicija.  Prvo ozbiljnu plaću treba zaboraviti jer to je takav rang kada klub svake godine razmišlja hoće li ili neće uopće igrati drugu ligu. Vitez je tada drmala i financijska kriza jer je prije toga  pokušavao igrati prvu BH ligu, ali naravno financijski nije išlo. U takvoj situaciji obično najveći fanatici dobivaju šanse i to se dogodilo i Josipu. Slušajući priče sa strane tada je čak  postojao određeni otpor kod igrača oko njegovog imenovanja. Ipak se radilo o vrlo mladom i neiskusnom treneru, a trenera je u svakom sportu uvijek duplo više na tribinama nego na klupi. Radi neke statistike bitno je napisati da je Pandža debitirao utakmicom protiv KK Kiseljak u sezoni 2010/2011

Već 11.01 2104. preuzeo je KK Kakanj koji je bio u vrlo teškoj situaciji i od njega zajedno s upravom stvorio ozbiljan klub u rangu prve BH lige . Na promociji je dobio Građanski 75-69. Od svojih početaka do danas vodio je 180 klupskih utakmica i naravno s kadetskom reprezentacijom pokorio Europu, uspjeh koji je jednostavno nevjerojatan kada se uzmu u obzir  Josipove godine(14.05.1987) i duljina rada u košarci (7 godina) .No tako je to s fanaticima; za njih je  jedan dan prekratak u poslu u kojem egzistiraju jer na isrpljujući način analiziraju, zaključuju i planiraju do posljednjeg detalja.

Upravo takvog ga i poznajem. Od prvih njegovih košarkaških dana bio je žestok na terenu, popusta nije bilo nikome, treninzi su uvijek bili do, kako on kaže„granice boli“. Jednostavno,  od igrača je uvijek tražio energiju koja ide iznad njihovih mogućnosti i u tome i leži tajna njegove košarkaške filozofije.

Naprosto,na terenu se uvijek ponašao u skladu onoga što i traži od igrača: agresivno, drsko i vođen jednim ciljem. Energija je bila ključ njegovih ekipa. Nije prihvaćao ništa ispod onoga što je i on davao ekipi kao trener, a rezultat je pokazao o kakvom treneru je riječ i kakvim će tek postati.

U razgovoru se prošlo od naših drugih liga, prve, reprezentacije do početka NBA sezone. Smireno, ležerno i detaljno je  objasnio i prodiskutirao temu. Jedan detalj para uši u priči o igračima i košarci. Vrlo jasno će istaknuti kako je emocija sve u ovome sportu i bez obzira na talenat i predispozicije kod igrača ipak je emocija ta koja presudi na kraju.

Većini je danas poznato da je Josip između ostaloga  i pomoćni trener seniorske reprezentacije BiH, ali i pomoćnik jednoj trenerskoj instituciji kakva je Duško Vujošević. Usudim se napisati da Dule nije mogao napraviti logičniji izbor: trener u usponu,  s rezultatom i trener s emocijom. Upravo sve ono  što je i Dule bio godinama, a danas je europska košarkaška institucija.

Prije završetka razgovora napravili smo i jednu fotkicu. Tko zna s obzirom na Josipov trenerski put koje košarkaške visine će doseći ovaj momak iz Viteza.

Nažalost ova sredina uvijek je rađala pojedince koji bi svoj kvalitet dokazivali negdje drugdje jer jednostavno ne postoji dovoljno dobra košarkaška institucija koja bi vezala ovakvu trenersku klasu dugoročno, ali i danas i sutra pisat će da Josip Pandža dolazi iz Viteza i da je jedan od najboljih predstavnika svoga grada i regije. 

/pogled na središnju bosnu/