Razlog paljenja samostana bila je njemačka vojska koja je povlačeći se iz Travnika prema Zenici, prisilno utvrdila u kamenim zidovima samostana.

Partizanska vojska doživjela je velike gubitke, pa je vatrom željela suzbiti svoje protivnike. Kada su to konačno i uspjeli crkva i samostan bili su u plamenu. Narod i franjevci iz samostana bili su spremni gasiti požar ali im je to od iste vojske zabranjeno. U suzama su promatrali kako u ognju nestaje ponos i dika biskupa fra Marijana Šunjića.

Požar je progutao samostanski arhiv, knjižnicu, ostavštinu biskupa Šunjuća, brojna umjetnička djela, liturgijsko ruho i sve ono što su franjevci godinama marljivo skupljali.

Ovako je o tom događaju pisao povjesničar Ivan Lovrenović: "Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio toga općega neznanja, pojačano herostratski-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao 'klerikalno-neprijateljske'. Nepotrebno, neshvatljivo uništenje gučogorskog samostana i biblioteke 1945. godine sadrži u sebi svu strašnu simboliku toga odnosa, simboliku požara Aleksandrijske knjižnice! Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednoga arhajsko-plemenskoga mentaliteta - gesta mržnje i osvete".

Fotografija: Crkva i samostan sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori nakon požara 1945. godine.

Izvor: FB stranica: Franjevačka prisutnost u Bosni