Kako je potvrđeno iz Policijske uprave Centar, jučer su dvojica stranih državljana - Arapa iz čista mira napali Medinu F. studenticu iz Sarajeva.

Godišnje se u prosjeku blizu tri i pol tisuće građana odrekne državljanstva BiH. U ovoj godini trend je povećan, potvrđeno je za N1 iz Ministarstva civilnih poslova BiH. Česti su slučajevi i kada se zbog budućnosti u nekoj drugoj zemlji državljanstva odriču i čitave obitelji.

Ukupno od 1996. godine do danas državljanstva BiH su se odrekle 72.523 osobe. Samo u ovoj godini njih 3.335.

"Imamo slučajeve da to urade cijele obitelji. Posebno mislim da treba zabrinuti činjenica da se često radi o mlađim osobama, u najboljoj životnoj dobi. Radi se o osobama od 23, 30 ili 40 godina starosti", kazao je Milan Zjajić, Ministarstvo civilnih poslova BiH.

Građani BiH najčešće se odriču bh. državljanstva u korist Njemačke i Austrije. Haris Halilović iz Svjetskog saveza dijaspore BiH kaže da je procedura komplicirana, a prednosti su brojne.

"Uglavnom su pravdali olakšavanje prilikom zapošljavanja, napretkom u karijeri, lakša putovanja, lakši prolazak i manje maltretiranja na granicama. Mnogi od njih su se žalili na proceduru koja traje", ističe Halilović.

Dva su načina: podnijeti zahtjev putem diplomatsko konzularnih predstavništava ili izravno putem Ministarstva civilnih poslova.

Ako se odričite državljanstva morate to i platit jer postoji taksa. "Ona iznosi 800 KM, a za osobe koja se odriču u korist država nastalih od bivše SFRJ ta taksa iznosi 200 KM", dodaje Zjajić za N1.

BiH sporazume o dvojnom državljanstvu ima samo s Hrvatskom, Srbijom i Švedskom. Postoji inicijativa da se sličan sporazum potpiše i s Turskom.

SAD, Australija, Kanada i Novi Zeland toleriraju posjedovanje dvojnog državljanstva. U svim ostalim slučajevima - građani ako žele državljanstvo druge zemlje moraju se odreči bosanskohercegovačkog. /vecernji.ba/

Sud BiH proglasio je Seada Durakovića krivim za protuzakonito posredovanje prilikom zapošljavanja i osudio ga na tri godine zatvora, dok je Sead Fazlić osuđen kao pomagač na šest mjeseci zatvora, piše portal radiokameleon.ba.

Većina u SIP-u spriječila je jučer pokušaj bošnjačkih članova ove institucije zadužene za provedbu izbornog procesa u BiH da se amnestiraju dužnosnici SDA i SDP-a od nasilja te odgovornosti za prekid izbornog procesa u Stocu 2. listopada za što su dobili i kaznene prijave iz policije. Naime, poništavanja izbora u Stocu neće biti sve dok se ne utvrde sve činjenice te će se procesuirati odgovorni za nasilje, zaključak je SIP-a.

I Čović prijavljen

Prava utakmica odigravala se jučer iza zatvorenih vrata SIP-a jer su predsjednik ove institucije Ahmet Šantić i njegove “stručne” službe iščistili svako spominjanje kandidata SDA za načelnika Stoca Salmira Kaplana i čelnika SDP-a u tome gradu Demira Mahmutčehajića, kao i drugih dužnosnika SDA za premlaćivanje dvojice dužnosnika Općinskog izbornog povjerenstva Ivana Perića i Marija Raguža kojemu je bio ugrožen i život, te nasilni prekid izbora razbacivanjem i otuđenjem biračkog materijala...

Izvor teksta: vecernji.ba

Okrugli stol na temu „Zašto nam (ne) treba treći kanal?“ održan je danas u organizaciji Hrvatskog studentskog politološkog foruma u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru. Okruglim stolom moderirao je Milan Sitarski iz Instituta za društveno – politička istraživanja (IDIP).

Lokalni izbori, koji su sada već iza nas po mnogo čemu ostati će upamćeni. Osobito će se urezati, da ne kažemo zapečatiti u memoriji bošnjačkog političkog vodstva, jer iskustvo srpskog preuzimanja Srebrenice biti će im znatno bolnije od svih poraza koje su udružene bošnjačke snage SDA/SBB na ovim izborima također osjetili. Pored Srebrenice vrijedi spomenuti Zenicu gdje je prvi put u povijesti pobjedu izgurao kandidat koji ne dolazi iz nomenklature SDA. Također, i u Tuzli su imali velika očekivanja, ali utvrda SDP-a, reklo bi se više Jasmina Imamovića i na ovim izborima pokazala se tvrdim orahom za ujedinjene probosanske, odnosno bošnjačke snage. Zanimljiv je i gubitak Bihaća gdje je pobjedu odnio predstavnik Građanskog saveza Šuhret Fazlić, a osobito povratak Fikreta Abdića – Babe koji se na ove izbore prijavio kao predstavnik laburističke stranke. Dojmljivim se čini i pobjeda Amre Babić u Visokom, bivše dužnosnice SDA, odakle dolazi i tajnik SDA Amir Zukić,  koja je, istine radi doista fenomenološka pojava za naš politički ambijent i razinu demokratske svijesti. Usto što je žena, osobitost njene pojave jeste i činjenica da je jedina načelnica općine u ovom dijelu Europe koja nosi hidžab, muslimansku vjersku i tradicionalnu odjeću, a pritom predstavlja bivši kadar SDA, stranke koja stavlja tapiju na isključivo pravo obrane nacionalnih i vjerskih bošnjačkih interesa, a koja je napustila SDA zbog unutarstranačkih sukoba i neslaganja. U Bugojnu već po drugi put nezavisni kandidat Hasan Ajkunić osvaja vlast, a da  kandidat SDA/SBB ostaje trećeplasirani i pored činjenice da iz tog srednjobosanskog grada dolazi potpredsjednica FBiH Melika Mahmutbegović. Zavidoviće osvaja predstavnik posrnule Stranke za BiH, Vareš Zdravko Marošević, Gradačac, Gračanica i niz drugih simptomatičnih izbornih ishoda, koji ukazuju na sljedeću stvar.

Osovina SDA/SBB na ovim izborima više se bavila pitanjima kako doskočiti Hrvatima, kako ih zaustaviti u “rušilačkim“ aktivnostima podjele BiH, kako od Stoca napraviti Mostar, jer pobogu, zdrave institucije, pa makar se to radilo i o lokalnoj samoupravi, u kojima Hrvati čine kakav takav politički čimbenik nije u nacionalnom interesu Bošnjaka i to je suprotno interesu BiH u cjelini. U potpunoj zaluđenosti osvajanja vlasti u Stocu, toliko opijeni željom za pobjedom, pomno planiranom dugi vremenski period, dobro izračunatom fiktivnim prijavama birača, Kaplan najavljuje pobjedu i prije samih izbora.

U tom pobjedničkom zanosu, popraćena gorljivom željom za osvajanjem Stoca i bolesnom ambicijom za zaustavljanje proustaških snaga u razgradnji jedine BiH, te zatiranja u sjemenu ideje Hercegbosne, Bošnjaci, ti dobri Bošnjani, najodgovorniji narod za sudbinu BiH, zaboraviše Srebrenicu. Onu Srebrenicu koja je najveće moralno posrnuće Zapada, na čijem stradanju su udareni temelji genocidne tvorevine, istu onu Srebrenicu na kojoj se godinama stvarala propaganda i branio mit o tome kako su jedino muslimani/Bošnjaci žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji. Potpuno sigurni u uspjeh zajedničkog kandidata Čamila Durakovića u Srebrenici, kroz cijeli prijeizborni program, pa čak ni za vrijeme kampanje Srebrenica nije bila tema, nije postojala potreba ni za kakvim propagandnim bombardiranjem bošnjačke javnosti.

PODIJELJENE SREDINE TRAŽE DRUGAČIJI MODEL UPRAVLJANJA

Bosna i Hercegovina je postkonfliktno društvo, iza nas je krvavi rat, u kojemu su sudjelovale sve zaraćene strane i to svi jedni protiv drugih. Stradanja, razaranja, pljačke, ubojstva, pustoš, promatrano čisto sa sociološkog aspekta fenomena rata, sasvim je jasno da će ta epizoda iz rata teško biti zaboravljena ili izbrisana, jer mnogo je traga na životu i sudbinama ljudi ostavila. Zato kažemo da je Bosna i Hercegovina, svi današnji procesi koji su aktualni i važni za budućnost ove države bremeniti prošlošću. Tri naroda će morati postići konsenzus o budućnosti ove države te pokušati naći zajednički nazivnik, prihvatljivu matricu koja bi dala svim pripadnicima konstitutivnih naroda ali i građana dovoljno prostora za afirmaciju svojih nacionalnih, kulturnih i drugih posebnosti potpuno slobodno, jedni s drugima i bez dociranja. Rasprava o tome tko se kako osjeća, koji je narod stariji, tko je od koga nastao, tko polaže prava na ovu državu, kome se oduzimaju ta prava, jasno je da  nas neće nigdje daleko odvesti, posebno što je danas, rasprava o tome potpuno irelevantna uvažavajući činjenice i stanje na terenu. 

Akutna boljka svih postkonfliktnih društava upravo i jeste u nemogućnosti pronalaska zajedničkog sadržaja svih koji žive suživot u podijeljenim društvima, kako bi ulagali u zajedničku budućnost i zajednički, ravnopravno izgrađivali društvo kojem pripadaju. Podijeljena društva, kakva je i BiH, upravo zbog takvih odnosa između nacionalnih i konfesionalnih zajednica i predstavljaju poseban izazov za sve koji promišljaju ugodan suživot i zdravu budućnost, a posebno za one koji o tome odlučuju. Treći entitet, kao zahtjev koji se pojavljuje s hrvatske strane, prvenstveno predstavlja sinonim za ostvarenje jednakopravnosti tri naroda u BiH. Ako većinski bošnjački i većinski srpski, de facto i de iure, kroz nametnuta loša ustavna rješenja, koja degradiraju ustavnu poziciju hrvatskog naroda, imaju sve poluge vlasti u entitetima gdje su većina, postavlja se pitanje zašto i Hrvati kako konstitutivni narod, ne bi imali legitimno pravo zahtijevati svoj entitet. To nije rehabilitacija ideje Herceg-Bosne, koja kod nekih možda i budi loše reminiscencije iz prošlosti, nego opravdan zahtjev svim učesnicima u političkom životu BiH, da o pitanju pozicije hrvatskog naroda, ali i o sudbini BiH ozbiljno promisle. Sretna budućnost ove države neće biti ako Hrvati kao tvorbeni narod ne bude ravnopravno sudjelovao u svim političkim procesima bitnim za ovo društvo i državu koja je jednako hrvatska kao i ostalih konstitutivnih naroda koji je smatraju svojom.     

Međutim “Slučaj Stolac i Srebrenica“ nas pozivaju, da ne promišljamo samo o budućnosti države na nacionalnom nivou, vrlo je važna i lokalna, politička mikrosfera, možda i važnija od političkih procesa koji se odvijaju na najvišem nivou. Lokalne vlasti su najbliže građanima, tu se odvija svakodnevni život, ali i  za njihovu uspješnost, sve podijeljene sredine moraju položiti ispit zrelosti u poimanju nacionalnog i konfesionalnog pitanja kao i svih drugih “bitnosti“ za onaj manje brojan narod, koje ih čine drugačijim od brojnijih, u sredini u  kojoj živi i osjeća je svojom, u kojoj je rođen i odrastao, i koja predstavlja njegov svijet i mali dio svemira. To je koncept na kojemu će morati poraditi predstavnici sve tri nacionalne zajednice u BiH. Ono što smo vidjeli u Stocu ili Srebrenici, predstavlja jasno upozorenje za sve sudionike političkih procesa u našoj državi.

Zašto je važno pokušati pronaći održiv koncept na lokalnoj razini koji će biti uključiv i u kojemu će predstavnici manje brojnijeg naroda naći svoje mjesto, te pitati i biti pitani za sve odluke koje se donose na lokalnom nivou, u kojemu će biti aktivni sukreatori lokalnih prilika i čiji glas će se čuti i uvažavati?

KRENIMO PUTEM TRAVNIČKE PROMEMORIJE

Upravo zbog činjenice da u BiH postoji barem još 20 potencijalnih situacija koje smo imali priliku gledati u Stocu i Srebrenici. Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, Stolac, Rama, Žepče, Odžak …, predstavljaju neuralgične točke i krizna žarišta s moguće sličnim scenarijem. Zbog toga je odgovornost na političkim elitama tri konstitutivna naroda da pokušaju naći održiv model, a svakako vrijednim ovdje treba spomenuti i prve korake u tom smjeru. Sredinom ove godine, javnosti je predstavljena Travnička promemorija u kojoj su predstavnici hrvatskog naroda općine Travnik pozvali predstavnike Bošnjaka, ali i međunarodne autoritete i cjelokupnu javnost na dijalog i potragu za održivim rješenjima. O svim pitanjima značajnim za budućnost, važno je razgovarati otvoreno i argumentirano, a posebno je važno iskazati spremnost da se problemima ide u susret i da se traže rješenja uvažavajući svoje sugovornike.

Politički i društveni aspekt i značaj “Travničke promemorije“ ogleda se u činjenici, što Promemorija predstavlja sasvim drugačije političko sredstvo koje baš i nije imanentno bosanskohercegovačkoj političkoj stvarnosti. Promemorija prije svega počiva na temeljnim demokratskim postulatima, poziva na dijalog, otvoreno i bez zadrške definira probleme i nudi izlaznu strategiju, put prema rješenju.

Ono što je ključno izdvojiti iz Promemorije, a što daje odgovor kako implementirati rješenja, je to, da je preduvjet istinskog rada lokalne vlasti na dobrobiti svih žitelja lokalne zajednice samo pravedna politička reprezentativnost predstavnika svih naroda i građana koji žive u istoj, bez obzira na njihovu brojnost. Time se smatra da Travnik kao jedinicu lokalne samouprave, a i ne ograničavajući se samo na njega, treba urediti na način koji osigurava ravnopravnu zastupljenost svih naroda i građana u lokalnoj vlasti. Vizija koja se navodi u Promemoriji je ta, da općina Travnik u budućnosti bude gradska zajednica uređena po načelu jedinstvenoga gradskog i upravnog područja u kojoj svi konstitutivni narodi i građani koji žive u Travniku imaju pravo birati i biti birani kroz izborna područja u kojim se jamči, kako minimalna, odnosno maksimalna nacionalna zastupljenost, tako i teritorijalna reprezentativnost, s čitavog područja grada Travnika.

Svakako ono što je najvažnije, daje prostor za politički dijalog, jer rješenja neće biti ako predstavnici i jednih i drugih o tome se ne dogovore.  Činjenica jeste da u posljednjih dvadeset godina postdejtonske BiH u gotovo svim podijeljenim sredinama vlast osvajaju nacionalne stranke. To u pravilu govori da je osnovna tema i na lokalnim nivoima, problem ne riješenog nacionalnog pitanja, opravdan ili neopravdan strah od brojnijeg i dominantnijeg. Što svakako ne bi trebalo biti, jer otvorena nacionalna pitanja i status jednog naroda ne rješavaju lokalne institucije. Također, sasvim je izvjesno da će u takvim uvjetima vlast dobiti ona stranka i onaj narod kojeg, pa makar i u promilima, ima više. Osnovna pretpostavka za izborni uspjeh, jeste nacionalna homogeniziranost. Međutim to ne smije i ne treba biti razlog da onaj koji zbog nacionalnog pregrupiranja ne uspije u izbornim apetitima, bude predmetom političkog marginaliziranja, a ipak u svom narodu, koji je manjinski u toj lokalnoj zajednici, ostvari uvjerljivo najveću izbornu podršku. Iz tih ali i sličnih razloga, lokalni politički ambijent, izmjenom ustavnih rješenja ali i promjenom lokalnih Statuta općina i gradova treba do kraja relaksirati i demokratizirati. Zadržavajući status quo u tim sredinama, koji se ogleda u permanentnim ili stalnim paralizama sustava, kao što imamo priliku gledati u Mostaru, a pritom ništa poduzimati kako bi iste blokade i otklonile, ne vodi ka rješenju nego daljnjem usložnjavanju i onako složene političke situacije. U tom pogledu, vrijedi podcrtati, kako je Travnička promemorija važan dokument, jer predstavlja novi, potpuno prihvatljivi, najdemokratskiji alat u borbi za ostvarenje političkih ciljeva, jer nudi optimalna rješenja i poziva suprotnu stranu za pregovarački stol, bez mrkve i batine. 

Slučaj Stolac i slučaj Srebrenica zapravo do kraja na najjednostavniji način daju cjelokupnu deskripciju ukupnog stanja političke svijesti u Bošnjaka. Srebrenica i gubitak izbora bošnjačkog kandidata za načelnika, Stolac i razbojnički pokušaj osvajanja vlasti, šalje vrlo jasne signale političkom Sarajevu, koje ni ovoga puta neće shvatiti. Maksimalistički zahtjevi iskazani u Stocu, kao dugoročnom bošnjačkom političkom cilju te kopanje rupe Hrvatima u Hercegovini, ali i u cijeloj FBiH, najprizemnije su spušteni u Srebrenici. Oba slučaja Bošnjacima šalje vrlo jasnu poruku, kada hoćeš sve, pa i ono što ti ne pripada, ne dobiješ ništa pa izgubiš i ono što ti, uvjetno rečeno, pripada.

Srebrenica, zajedno sa Stocem treba gledati kao poziv bošnjačkoj politici na otriježnjenje, jer ovako se država ne može graditi, a osobito ne zajednica tri konstitutivna i ravnopravna naroda. Ukoliko bošnjačka politika ne shvati da budućnost BiH nije u projiciranju stalnih kriza, nego u traženju rješenja, ova država će se urušiti iznutra, samo je pitanje vremena. 

 Travnicki.ba

„Šta sam ja...bez domovine? Čovjek bez domovine je mrtav čovjek. Tek sad znam šta je zavičaj. Šta znači biti pored domovine, a ne moći se u nju vratiti? Sad mi je jasna misao na progonstvo osuđivanih rimskih pisaca koji su pisali i govorili da je progonstvo iz domovine najteža kazna živu čovjeku. Jer...šta je čovjek bez domovine...i bez jezika svoje domovine? Ovo što i ja...Mrtav čovjek kojem je ostao samo taj dio svijesti kojim jedino tu istinu može izreći...“

Katarina Kosača Kotromanić rođena je oko 1425. godine u Blagaju kod Mostara od majke Jelene Balšić i oca herceg Stjepana Vukčić Kosače. Navršivši 22 godine, postala je suprugom kralju Stjepanu Tomašu Kotromaniću i time prihvatila rimokatoličanstvo (prije udaje bila je pod jakim utjecajem svoje pravoslavne bake koja je u tom duhu odgojila i njenu majku Jelenu). Sklapanjem ovoga braka, kralj Stjepan Tomaš Kotromanić dobio je jakog saveznika u liku Katarininog oca, u ratu protiv Osmanlija. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš su stolovali u kraljevskom gradu Bobovcu, nadomak Kraljeve Sutjeske. Imali su dvoje djece, Sigismunda i Katarinu, te pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Nakon smrti kralja Stjepana Tomaša Kotromanića 1461. godine, Katarina službeno prestaje biti kraljicom, ali joj nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević daje titulu kraljice majke i ona ostaje živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

U mjesecu svibnju i lipnju 1463. godine osmalijske sile su žestoko nadirale s istoka i kralj Stjepan Tomašević je okončao svoj život braneći prijestolje, dok se u to vrijeme kraljica Katarina zatekla u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio okupiran, uspjela je pobjeći do Kupresa gdje je počela okupljati vojsku za obranu Bosne. U to vrijeme je u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Nakon što se nije uspjela ni na Kupresu suprotstaviti silama Osmanlija, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno sa kraljevskom vojskom povukla do Dubrovnika. Postoji legenda koja kaže da je kraljica Katarina zajedno sa svojom vojskom uspjela izbjeći osmanlijsku potjeru time što je konje naopako potkovala i tako ih zavarala. Katarininu djecu, Osmalije su oteli i odveli ih u Carigrad na dvor, gdje su primili islam i nikad ih više nije vidjela.

Budući da je u to vrijeme i Dubrovnik bio u opasnosti da padne pod vlast Osmalija, ipak je zahvaljujući svojim jakim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama i velikom otkupninom, uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu. Odatle je kraljica Katarina otišla u Rim gdje je sve do svoje smrti, 1478. godine radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani vjere. U Rimu je uživala veliki ugled, bila je pod papinskom zaštitom, sudjelovala je u ondašnjem društvenom životu, te je držala vlastiti mali dvor na kojem su boravili uglavnom njeni sunarodnjaci.

Iako u tuđini, sama, bez supruga, bez djece, nedaće koje su je snašle, kraljica Katarina je dostojanstveno podnosila, a ondašnja talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njenu sudbinu. Od svega što ju je snašlo, najteže je podnosila razdvojenost od djece i sudbinu koja ih je zadesila, nakon što su odvedeni u Carigrad. 1470. godine kraljica je tražila pomoć od milanskog kneza Galeazza Sforze u cilju oslobađanja svoje djece, a ista molba je ponovljena i 1474. godine, no kako je poznato, ostalo je bez nekog odjeka.

Njezin boravak u središtu kršćanskog svijeta ostavio je jak pečat na njezin vjerski život. Zla sudbina ju je potaknula da dublje promišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i primjenjuje ga u svome životu. Stupivši u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli u Rimu, pristupila je i Trećem redu sv. Franje, te se svojski zalagala i pomagala ovu bratovštinu. Načetog zdravlja, kraljica Katarina je teško obolila i kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva, 20. listopada 1478. godine, dala je napraviti oporuku, u kojoj je najprije izrazila želju da bude sahranjena u crkvi Aracoeli. Papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i molila ih da ga u cijelosti predaju njenom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo. Ako se Sigismund ne vrati kršćanskoj vjeri, nasljednicom postaje njena kći Katarina pod istim uvjetom. No, ako oboje djece ustraje u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnicom Bosankog kraljevstva. Ostala dobra, pokretna i nepokretna kraljica Katarina je ostavila svojim dvorjanicima koji su je vjerno služili svih 14 godina boravka u Rimu.

Kraljica Katarina je umrla pet dana nakon pisanja oporuke, 25. listopada 1478. godine. Po vlastitoj želji, pokopana je u franjevačkoj crkvi Aracoeli, a na njenom grobu prikazan je stasiti lik s kraljevskom krunom s grbovima bosanske države i obitelji Kosača, a pri dnu je natpis pisan bosančicom. Nakon 112. godina, pregrađeno je svetište u kojem se nalazi njezin grob, postavljena je nadgrobna ploča uz stup do svetišta i natpis je preveden na latinski.

Zahvaljujući franjevcima, bosanski Hrvati kroz stoljeća štuju kraljicu Katarinu kao ženu sveta života. Svake godine, na dan njene smrti 25. listopada obilježava se dan blažene Katarine Kosače Kotromanić. Slave je brojni vjernici želeći slijediti njezin primjer vjere, a u narodu je ostala simbol nadahnuća i uzora. Kao pobožna kršćanka, umna žena i dobra vezilja, izrađivala je i crkveno ruho koje se i dandanas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. U njenu čast i danas žene iz ovoga kraja na svojoj narodnoj nošnji imaju crne rupce „katarinke“.     

 I.D.