Središnja Bosna - Travnički vjesnik

0

Blaško Andrić ne zna za minuse!

Iako je jutros u Vitezu izmjereno minus 14 stupnjeva ispod ništice to nije obeshrabrilo Blašku Andrića da napravi svoju jutarnju šetnju po gradu.

0

Vitez: Sutra proslava 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez

Svečano obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez bit će održano sutra, 27.2 2018., u Vitezu.

0

Uručena rješenja za odlazak u mirovinu za 19 bivših radnika “Vitezita”

Rješenja za odlazak u mirovinu, u petak je u Vitezu dobilo 19 bivših radnika Poslovnog sustava “Vitezit”, koji su ostali bez radnih mjesta 1993. godine.

0

Apel Hrvata Središnje Bosne 1993.: Nemamo snage ostaviti svoje grobove, ne možemo i nećemo ostaviti svoje domove

Nemamo snage ostaviti svoje grobove. Molimo vas: pomozite nam da obranimo svoje prostore. Ne zaboravljajte nas u ovim zadnjim trenutcima našeg postojanja. Povijest će znati reći opravdanost naše brobe. Naše pravedne borbe za našu opstojnost, stoji u apelu Operativne zone HVO-a Središnja Bosna poslanom 8. lipnja 1993. Bobanu i Tuđmanu. Apel Hrvata Središnje Bosne poslan u jeku najveće ofenzive tzv. Armije BiH 1993. na hrvatske enklave, a objavljujemo ga povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.

Povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, Dnevnik.ba objavljuje jedno od dnevnih izvještaja koje su čelnici Hrvata Središnje Bosne 1993. upućivali Mati Bobanu, predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg- Bosne i Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske. Apel Hrvata Središnje Bosne poslan je 8. lipnja 1993. godine, na dan pada Travnika i u jeku najžešće agresije tzv. Armije BiH na hrvatske enklave u Središnjoj Bosni.

Apel kojeg potpisuje Ured za informiranje Operativne zone HVO-a Središnja Bosna u nastavku pročitajte u cijelosti:

“Egzodus Hrvata Srednje Bosne potpun je. Preko 15.000 Hrvata luta ulicama i šumom, tražeći spas ispred muslimanskog noža. Potpuno spaljenja i iseljena sela travničke općine. Pet župnika župa Gornji Dolac i Travnik je uhićeno(fra Ivo Ćurak, fra Stipić, don Pavo, don Marko Ivkić). Iseljena su sela Jankovići, Jadikovac, Zagaj, Radića brdo, Bilići, Pilića dočić, Škulji, Didaci, Pirići, Peševići, Kraljevice, Miškića brdo, Viskovići, Kokošari, Pirota, Gornja Bojna, Polje, Gornji Dolac, Donji Dolac, Guvna, Šipovik, Vidoševići, Maljine, Ćukle, Mišonica, Orašac, Podovi i Bikoši.
Guča Gora, vjekovne sjecište hrvatske kulture i hrvatske povijesti ovih krajeva, mjesto najstarijeg franjevačkog samostana na ovim prostorima, gori, pali se i pljačka. Hrvati se kolju, ubijaju, dave lancima. Samo tijekom današnjeg dana ubijeno je preko 250 Hrvata. Ulice Nove Bile, Viteza i Busovače pune su uplakanih i očajnih žena i djece. Jauk i plač su jedine riječi Hrvata Lašvanske regije. Lašva, rijeka naše doline, preplavila je obale. Suze naših majkih više ne mogu stati u nju. Naši ranjeni umiru u jaucima jer im ne možemo pomoći. Ovaj naš apel nije više poziv u pomoć.

Ovo je naša posljednja želja da vas informiramo o našem stradanju. Borili smo se kada je rat bio u Hrvatskoj. Zaustavljali konvoje oružja. Naši su momci ginuli po poljima Hrvatske.

Sada smo sami. Uslišite nam posljednju molitvu i kažite svijetu za našu bol i našu patnju. Pomozite nam da kao veliki Hrvati umremmo na svojim stoljetnim ognjištima. Mi nećemo i ne možemo ostaviti svoje domove, svoja ognjišta.

Nemamo snage ostaviti svoje grobove. Molimo vas: pomozite nam da obranimo svoje prostore. Ne zaboravljajte nas u ovim zadnjim trenutcima našeg postojanja. Povijest će znati reći opravdanost naše brobe. Naše pravedne borbe za našu opstojnost.
Vjera u Boa i vas nas nije ostavila. Pokažite nam da smo dostojni vaše pomoći.

Hrvati Lašvanske regije, Srednje Bosne, gledaju u vas.”

/dnevnik.ba/

0

Srednjobosanska županija dobila 50 novih policajaca

Pedeset policajaca koji su završili Policijsku akademiju, položili su danas u Travniku svečanu prisegu, a idućih dana počet će raditi u policijskim postajama u Srednjobosanskom kantonu (SBK).

Ministar unutarnjih poslova SBŽ-a Feliks Vidović kazao je novinarima da je od raspisivanja natječaja za prijem policajaca do današnjeg polaganja prisege prošlo više od godinu, te da su u tom razdoblju mladi policajci završili petomjesečnu obuku na Policijskoj akademiji u Sarajevu, a uslijedila su tri mjeseca praktičnog rada, piše FENA.

Bio je to složen i zahtjevan proces, kako u odabiru kandidata, tako i u njihovoj edukaciji. Tu je i značajna financijska pozadina, s obzirom na to da je obuka ovih 50 polaznika koštala Vladu SBK-a više od 250.000 maraka, odnosno oko 5.000 maraka po polazniku, kazao je Vidović.

Polaznici obuke iz SBK-a imali su prosječnu ocjenu 4,6, što je jedan od boljih rezultata na Policijskoj akademiji.

Pokazali su se odličnima i nadam se da će to prenijeti i u službu. Od njih se očekuje profesionalan angažman i kvalitetan odgovor na postavljene zadatke, istaknuo je Vidović.

Legitimacije i čestitke mladim policajcima je, uz ministra Vidovića, uručio i komesar županijskog MUP-a Faik Adilović.

/fena/

0

Davor Marijan za Dnevnik.ba: Hrvati Središnje Bosne najveće su žrtve Domovinskog rata

Intervju s Davorom Marijanom, povjesničarem s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, objavljujemo povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez. Marijan je, za Dnevnik.ba, između ostalog, rekao kako je Alija Izetbegović potpisao Washingtonski sporazum kada je shvatio da snage Armije BiH, ipak, ne mogu osvojiti Središnju Bosnu .

0

Čorjaci sa Brnjaka

Nakon svakog novog teksta, ostanemo oduševljeni koliko ljudi prati naš rad i kolikima se sviđaju teme koje obrađujemo na blogu www.poglednasredisnjubosnu.blogspot.ba Tako je bilo i sa prošlim tekstom o sjajnim folklorašima HKD Napredak iz Busovače.

U mnoštvu poruka i ideja o temama koje nam pristižu već duže vrijeme planiramo posjetiti općinu Kiseljak. Budući da se pokladni dani bliže, a s njima i obilježavanje maskenbala u mnogim općinama središnje Bosne, smatrali smo kako bi bilo lijepo i potrebno napisati jedan tekst o toj tradiciji koja se najduže obilježava baš na području općine Kiseljak, odnosno u naselju Brnjaci koje se nalazi u toj općini.

Tako smo u jedno zimsko predvečerje, u župnom uredu župe Kiseljak, poveli ugodan razgovor o višegodišnjoj tradiciji ovoga kraja. Razgovor smo obavili s ponosnim Kiseljačanima Anom Tolo Ivičević, Dejanom Štekićem i Draganom Kapetanovićem koji su rado sudjelovali u pisanju teksta. Ovaj tekst je ponešto drugačiji svojom formom: svatko je napisao svoj dio, poslao i to je zatim spojeno u jednu kvalitetnu cjelinu na, nadam se, način koji će se čitateljima svidjeti. Stoga, veliko hvala našem domaćinu, župniku fra Zoranu Vukoviću, Ani, Dejanu i Draganu na pomoći.

Prvi dio teksta, koji se Dejan potrudio napisati, donosi nam vrijedne informacije o povijesti općine Kiseljak, kao i o njenoj strateškoj važnosti danas.

Kada govorimo o današnjoj općini Kiseljak, moramo se vratiti na srednjovjekovnu župu Lepenica. Usprkos važnom središnjem položaju i agrikulturnim uvjetima, Župa spada među povijesno slabije ispitane regije u srednjovjekovnoj Bosni kada se radi o vremenu prije i poslije osvajanja Osmanlija. Stvarni razlog za nešto šire upoznavanje sa pravnim i kulturno-povijesnim prilikama u srednjovjekovnoj župi Lepenica leži u sadržaju nekoliko sačuvanih i dostupnih dragocjenih povijesnih vrela. Prije svega- to je povelja hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV izdata u Splitu 20. srpnja 1244.godine, što se može smatrati rodnim listom župe Lepenica i cijelog kraja što ga je obuhvaćala Župa u ta, čime je potvrđena i gradnja crkve u Rocilu, današnjem Rotilju. Najstariji je to pisani trag o postojanju Kiseljaka kao naseljenog mjesta, koji se čuva u dokumentima Arhiva BiH. Danas se na taj dan obilježava dan općine Kiseljak kao i blagdan Sv. Ilije proroka, također patron župe Kiseljak.

Zatim dokument Ahdnama što ju je izdao sultan Mehmed el Fatih, osvajač Bosne, 28. V. 1463. godine kustosu Bosne Srebrene, fra Anđelu Zvizdoviću u Milodražu-ljetnikovcu bosankih kraljeva i vlastele koji je bio smješten u zapadnom djelu ove Župe, danas dio općine Kiseljak i dio katoličke župe Brestovsko. Međutim, i pored toga nije bila predmetom značajnih znanstvenih izučavanja.

Na mjestu današnjeg grada vjerojatno je postojalo naselje u srednjem vijeku, o čemu govori prisutnost većeg broja srednjovjekovnih stećaka na širem i užem području.

Današnji Kiseljak je relativno mlado naselje, koje se razvilo zahvaljujući mnogim izvorištima mineralne vode (kiseljaka) duž cijele kotline, a koji uvjetuju razvoj mjesta kao turističkog i lječilišnog centra.

Poslije 2. svjetskog rata, Kiseljak izrasta u uređenije urbano središte te time postaje središte jedne relativno veće regije. Grade se komunalni kao i objekti javne službe, stambene zgrade, prometnice, a povećava se i eksploatacija mineralne vode.

Danas je Kiseljak još uvijek važna postaja na raskrižju živih puteva i samim tim značajno tranzitno sjecište.

Ono po čemu se Kiseljak danas ističe od drugih gradova u BiH je, prije svega, mineralna voda – kiseljak. Samo ime grada govori o važnosti ovog prirodnog fenomena. Još uvijek se točno ne zna kada su na prostorima današnjeg Kiseljaka šiknuli u vis prvi mlazovi mineralne vode i prirodnog ugljičnog dioksida, ali se zna da je više od sto godina, nakon što je proučio sva mineralna vrela u BiH, dvorski savjetnik iz Beča- profesor doktor Ludwig- ustvrdio da je kiseljak iz Kiseljaka, s obzirom na sastav, vrhunska mineralna voda među europskim mineralnim vodama. Grad je po tome postao prepoznatljiv u zemlji, u svijetu i na tome gradi svoje razvojne i turističke planove.

No, kako sam u Kiseljak došao, prvenstveno, čuti o poznatom slavlju u pokladne dane i na taj način približiti ljudima, ali i sačuvati od zaborava tradiciju koja se lagano (nažalost) gasi, kako se to nekada slavilo i bilježilo na ovome prostoru. Svaka čast New Orleansu, Rio de Janeiru, Rijeci, svim velikim gradovima o čijim maskenbalima se priča i kojima se divi, ali imamo i mi vlastite običaje i svojstvene nam načine obilježavanja istih. Možda ne koristimo pritom otmjene francuske nazive poput Mardi Gras, ali smo ponosni na naše vlastite. O toj temi Dragan, koji vrlo dobro poznaje običaje ovoga kraja, je imao puno toga za prenijeti na papir.

Naravno, kada se spomenu poklade, maskenbal i slične stvari, mnogima je pred očima slika karnevala u Brazilu ili nekim drugim egzotičnim destinacijama. No, ako bismo išli malo bliže mnogi pak odamah se sjete i sjajnog karnevala u Rijeci. Stanovnici tih krajeva doživljavaju poklade na svoj način jer tako su navikli od davnina.Različiti su običaji kao i vrijeme trajanja poklada. U biti, sve se svodi na „slobodu izrazavanja“ pojedine osobe, odnosno, da se u tih nekoliko dana „postane“ neka druga osoba. Ta „nova“ osoba zaštićena maskom ili kostimom može pristupiti nekome i reći dobre ili lose stvari bez bojazni da će biti prepoznata. Ljudi su tih dana opušteniji, ljubazniji, spremniji našaliti se kako na tuđi tako i na svoj račun. Tih dana ljutnja ne postoji.

Sve u svemu, uglavnom slušamo i gledamo o karnevalima iz drugih krajeva, a vrlo malo znamo kakvi su to običaji u našoj središnjoj Bosni, odnosno kako se oduvijek „znalo reći“, kako je to izgledalo ranije na Brnjacima, gdje se zapravo uvijek radila glavna fešta u ovome dijelu Bosne.

Na području Brnjaka, po pričama starih, poklade su se proslavljale tako da su skupine mještana, mahom mladi, maskirali se u kojekakve likove i uz pjesmu i svirku prolazile selom. Nisu se ograničavali samo na svoje selo već su se pohodili pohodi i udaljenija sela. Uvečer se, obično u kući viđenijih domaćina, pravilo sijelo gdje su „čorjaci“ poslije nekoliko ispijenih rakija i večere postepeno otkrivali svoje pravo lice, odnosno - skidali maske. Sve je bilo popraćeno šalom, prepričavanjem zgoda iz života i pjesmom. Skoro svako selo je imalo svoje svirače koji su uvijek bili tu ako je trebalo napraviti dobar štimung.

Poklade u Kiseljaku 1996

Na Brnjacima, početkom 60-tih godina, počinje izgradnja društvenog doma, koji je, po zamisli tadašnjih vlasti, trebao biti centar društvenih zbivanja. Prvobitni dom je imao jednu veću prizemnu salu i u to vrijeme tzv. čitaonicu. Da budem iskren, ne znam koliko se u toj čitaonici čitalo, ali znam da se kava ispijala, a uvijek je bilo i žestice. Tu je postavljen i prvi televizor. Sala je služila za igranke i kasnije za prikazivanje filmova. Ukratko, dom je pokriven i završen 1963 godine, a već sljedeće 1964 god. održane su prve tzv. poklade. Pokladne večeri su se održavale u domu kao centralni događaj.

Evo kako to već 54. godine u Brnjacima izgleda u praksi, uz napomenu kako su to uvijek bili izuzetno masovni događaji za to vrijeme i kako se i danas pokušava kroz mlađe generacije sačuvati ova tradicija.

Već u subotu, uoči pokladne nedjelje, počinju sa okupljanjem po selima prvi „čorjaci“. Uglavnom su to bila djeca, a onda i oni koji su htjeli biti tema razgovora. Išli su od kuće do kuće po selu, obavezno uz pjesmu, a domaćini su ih nudili uštipcima, krafnama i pićem. Na pokladnu nedjelju, odmah poslije mise, obavezno se igralo kolo ispred crkve, a zatim bi se lagano krećalo prema ugostiteljskim objektima, sve uz pjesmu i igru. Na Brnjake počinju pristizati i skupine „čorjaka“ iz okolnih mjesta. Igranka u domu počinje obično u osam sati, a svirači su obično bili angažirani iz okoline i morali su znati „dobro“ svirati. Skupine čorjaka su obilazile okolne lokale i ponovno se vraćali u salu. Mještani, ako nisu maskirani u čorjake, bili su obučeni u narodne nošnje .

Orkestar završava svoj nastup obično iza pola noći, ali okolni lokali rade sve dok ima gostiju jer poklade su i nitko ne ide kući. Ponedeljak je osvanuo i oni koji rade teško ustaju jer su malo spavali, a dosta njih izravno iz krčmi kreću na posao.

Narodno veselje

Predvečer opet počinje okupljanje čorjaka i ostalog naroda. Slijedi pjesma i igra. Osvježenje se može pronaći u ugostiteljskim objektima kao i u samom domu. Na svakom koraku su susreti starih prijatelja, cura i momaka. Zabava traje kao prethodne večeri, po slobodnom izboru.

Osvanuo je pokladni utorak. Za stanovnike sela Ljetovik to je poseban dan. Taj dan se „hvataju vukovi“- stari običaj koji ukazuje koliko je nekad bilo opasno živjeti na selu. Vukovi su nekad znali napraviti pravi pokolj kod pojedinih domaćina, a za uzvrat onaj koji bi ubio vuka išao bi po selu, pokazivao kožu ubijenog vuka i bio nagrađivan za taj hrabri čin. Vukova više nema, ili ako ih vec i ima ne prave neku značajniju štetu, ali je običaj ostao. Prikupljena hrana i piće se zajednički konzumirala ili se poklanjala onima koji su malo slabije živjeli.

U domu je kulminacija pokladnih dana, odnosno, večeri. Svi nastoje maksimalno se izigrati, ispjevati, proveseliti. Točno u ponoć, u domu kao i u lokalima, prestaje glazba i igra. Svi učesnici, posjetitelji, gosti, lagano se upućuju svojim kućama. Nastupila je čista srijeda, odnosno, počela je korizma kada prestaje pjesma i igra.

Pokladne večeri se nisu održavale samo 1992. i 1993. godine zbog ratnih zbivanja. Već 1994.godine su održane i nastavilo se održavanje sve do današnjih dana. Dakako, dogodilo se veliko pomjeranje stanovništva sa ognjišta. Spašavala se glava, ostajale i propadale su kojekve stvari, dokumenti, uspomene. Da bi se potakla izrada narodnih nošnji koje su nestale i stradale u ratnom vihoru, organizator se odlučio da potakne, odnosno, stimulira izradu novih nošnji. Poslije rata je uvedena novina u načinu organizacije Pokladnih večeri. Pokladna nedjelja je ostavljena djeci za njihovu zabavu, zatim za doček gostiju koji dolaze i prolaze iz okolnih mjesta i navečer za zabavu odraslih. Ponedjeljak je rezerviran za izbor najoriginalnije muške i ženske nošnje. Utorak je određen za izbor najoriginalnije maske.

Kao zaključak svega i zaokruživanje teme odlučio sam sačuvati Anin dio. Ana je sažela u nekoliko rečenica sve što, na koncu, predstavlja Pokladno slavlje mještanima ove općine. Naravno, u tih par rečenica se mogu iščitati i Anini osjećaji.

Čuvanje tradicije narodnih nošnji na pokladnu nedjelju, koja simbolizira pripravu za korizmu, u našim krajevima u Lepeničkoj dolini datira još od naših baka, konkretno u mjestu Brnjaci, običaj je to star 50 godina.

Tako da, otkad znam za sebe, sa svojom obitelji već dugi niz godina njegujemo tu tradiciju koju su nam prenijeli naše bake i djedovi te na pokladnu nedjelju oblačimo narodnu nošnju Hrvata naših krajeva. I moja osamnaestomjesečna kći je dio toga.

Danas se uz tradicionalnu narodnu nošnju žene natječu koja će nošnja biti ljepše ukrašena, neki su u dimijama, crnim ili bijelim suknjama, ali ništa ne odskače od hrvatskih običaja i tradicije. Posebna je to radost, dan kada oblačimo misno ruho, kako bi se reklo u narodu. Jer za naše bake i djedove bilo je nosno i misno ruho; jedno bi se nosilo u crkvu na sv. Misu, a drugo za obični radni dan. To je naše tradicionalno bogatstvo koje trebamo čuvati i prenositi na našu djecu.

Ponosni smo na očuvanje tradicije i običaja, svake godine nas je sve više, tradicija je ono lijepo što imamo za generacije koje dolaze.

/pogled na sredisnju bosnu/

0

U petak prezentacija trase brze ceste „Lašva – Nević polje“

Ovog petka, 09.02.2018. godine sa početkom u 10,00 sati, u velikoj sali Općine Novi Travnik održat će se prezentacija trase brze ceste „ Lašva – Nević polje“.

0

U Saboru ŽSB pokrenuta inicijativa za uvođenjem dualnog obrazovanja u srednje škole

Na području ŽSB počele su pripreme za Program obveznog predškolskog odgoja i obrazovanja a na posljednjoj sjednici Saboru ŽSB podnesena je još jedna zanimljiva inicijativa iz područja obrazovanja.

0

Predstavnici Veleposlanstva Japana posjetili Novi Travnik

Općinu Novi Travnik danas je posjetio predstavnik Veleposlanstva Japana u BiH Takajuku Kumakura (Takayuki Kumakura), a povod je bio monitoring projekta izgradnje i rekonstrukcije sportskih terena u Novom Travniku, koji je Vlada Japana podržala sa 180.552 KM.